Rađanje, mladost, bolest, smrt

Staze su kojima koračati želimo

Sve sjedinjeno čini rajski vrt

A toliko rijetko njemu se  veselimo.

 

Muka je ono što čovjek osjeća

Težinu života kad problemi stegnu

Zaboravljen trenutak gdje krije se sreća

Sjećanja se bude kad tijela prilegnu.

 

U postelju meku, koja tijelo steže

Jer bolest je stigla kao opomena svima

U kostima i duši  vrelina nas žeže

I događa se nama, ne samo njima.

 

Nedjeljivi smo djelić velike cjeline

I ovaj smo odabir učinili mi sami

U zaborav potisnuli zagrljaj bjeline

Znajuć' da i tama ovaj život hrani.

 

A mi žedni, i gladni smo smisla

Tragamo za njime kao mala djeca

Koja traže zagrljaj u kojem bi se stisla

Kad od  noćnog straha koljeno zakleca.

 

 Tek tada smo spremni prekinuti krug

I trenutak postojanja pronaći u sebi

Otpuštamo karmički nakupljeni dug

A starac u duši nalikuje tek rođenoj bebi

 

Iz života u život kao lađe plovimo

I tisućit' nam put još dovoljan nije

U fizičkome tijelu smisao svi lovimo

Do trenutka kada Dušu Ljubav ne ugrije.

 

 

(safiris.blog2009)