Pobješnjela vučica strmoglavo juri
Niz padinu koju mjesečina obojila je plavo
Nekamo, nekome, pomahnitalo žuri
Upada u snijeg, mokro i bezglavo.
Ne postoji zamka za nju stvorena
Oblizuje jezikom ranu, i time je liječi
Iako je noga do kostiju razorena.
U toploj jazbini dva vučića leže
Mekano im krzno još pahuljasto stoji
Ne znajuć' kako majka od lovca bježi
Trepere u hladnoći, a tijelo im se znoji.
Nevidljivim lancima dušom su vezani
Ovise o mlijeku koje ona im daje
Zubići još nisu kao pilom rezani
Tek oči im vučje, ponosito sjaje.
Mjesec se ogledava na ledenoj stazi
Odlučan da prikrije bjegunku noćnu
Oblaku savjetuje; Na pomrčinu pazi!
U zajedništvu stvaraju prepreku moćnu.
Lovac zaostaje sve više i više
Žao mu je što je psa ostavio u domu
Ovako novu pobjedu on neće da zapiše
Poražen ostaje u vlastitome slomu.
Vučica se spretno došuljala do jame
Rana sada žeže i boli sve jače
Ali pomišlja na vučiće, nejake i same
Čuje nježan cvilež koji iz dubine plače.
Tu prestaju sve boli, i rana zaraštava
Jedan topli zagrljaj briše burnu noć,
Cijeli svijet ponovno bezbrižno sad spava
Sutra iznova...
U nov podvig morati će poć'!
bglavac
edin.kecanovic
