U zelenoj bari na rubu šume
Gdje ljudska noga rijetko kroči
Jer neki se plaše tajanstvene pume,
Ostatak ekipe da noge ne smoči ...
Sve se zeleni od žablje obitelji
I svi se jednoglasno u sumrak čuju
U samoj biti oni su prijatelji
U skrovištu šale neumjesne kuju ...
Na meti im se našao Žapčić Žarko
Neobićna jedinka društva ovoga
Ne voli skakanje niti sunce jarko
I uvijek je spreman na nešto novoga ...
Jedan dan u šutnji provede
Drugoga dana osmjehuje se svima
Ponekad u društvo i neprijatelje dovede
Roda i zmija, svega tamo ima ...
Pa priče im kazuje o zajedništvu novome
Gdje ntiko nikoga ne mrzi i ne napada
A svi se smijulje kreketanju ovome
Kažu ; ma to je od previše hlada!
A ponajviše voli ovaj mali žabac
Meditirati na cvijetu bijeloga lopoča
Tad zamišlja da leti slobodan kao vrabac
Iznad bare što sjaji kao kristalna ploča ...
U kojoj ugleda svog modroga lika
Jer rođen je jednog plavetnoga dana
U jajašcu malenome stvorena je slika
Koju poželjela je u mislima njegova mama ...
I jogu je naučio, pa u miru čeka
Možda jednom osvane neko bolje vrijeme
Ili baru razbistri jedna bistra rijeka
Koja odnijeti će sve njegove probleme ...
Jer nije lako živjeti gdje sve se zeleni
I samo jednu pjesmu sve žabe krekeću
Žapčić Žarko prema nebu dušom svom stremi
U beskrajnom plavetnilu on sad traži sreću ...
bglavac
edin.kecanovic
