Možemo se riječima igrati do sutra...
Al' pitanje je vječno...
Što čini me Čovjekom...
Ne tjelesno...već iznutra?
Tjelesni organi posloženi u nizu...
Otkucaji srca ...meki dah...
Krvotok što kovitla se uzburkan od uzbuđenja,
Kada Strah je blizu...
Emocije posložene u ladice bez broja
Dodir puten preko kože građene od nekoliko sloja ...
Misao koja neprestano kao vrijeme teče,
Pretvorena Sadašnjost u Prošlost
Onog trena kada jezik nešto novo nam izreče...
Lanci razvučeni kroz godine nam dane,
A karike optočene paučinom posložile se same ...
Put od rođenja do mjesta gdje sve se rastače...
Kristal suzni nad Sudbinom
Darovan iz Srca koje samilosno plače...

Biti Čovjek ...
Možda jednom gordo je zvučalo...
Tih je dana
Molitva lebdjela kao Zahvala...
Nad onime što Tijelo je ručalo...
Sklad Prirode prodirao je do najmanjeg atoma...
Čovjek i Planeta ... Domaćin prelijepoga Doma...

Biti Čovjek ...
Koliko smo često zapitali sebe
Da li ćemo ikada shvatiti Postojanja Svrhu...
Jer Izvanjski Svijet se topi a oštrica leda grebe,
Tjera nas ka Vrhu...
Problem je što Korijenje već dugo Hranu ne prima...
Lišće opada usred ljeta kao da je zima...
Ovo Ljudsko Stablo okružuje obilje materijalnoga svijeta...
Duhovnost zaboravljena je na dnu Oceana
I to je prava Šteta...
Proživjeti Život kao Čovjek
I ne radovati se Vječnom Pitanju ;
Biti Čovjek...
Da li Nagrada je ili Kazna...
Našem Božanskome Skitanju...