Tiha je noć.

Samo zvijezde sjaje.
Tamno je.
Gdje se skriva Onaj
Što Svjetlo nam daje?
Kada tmina pokriva svaki dio
Nebeskoga svoda,
Kako prepoznati, što je šuma
A što bistra voda?
Ako tama dopre i do ljudske Duše,
Kako se zaštit' od vjetra koji puše
I prolazi sve do onog dijela,
Gdje se Duša skriva u nutrini tijela?

Hoće li mi tada,

Zvjezdano nebo od pomoći biti,
Hoće li se Mjesec pokazati
I tamu otkloniti?
Hoće li mi svjetlost nebeskih tijela
Darovati mir u Duši, koji odavno sam htjela?
Kuda tada da koračam, tuđe Svjetlo da ne kradem,
Drugu Dušu da ne gazim?
Hoće li mi tada jedna luč
Što Duša je moja skriva,

Dovoljna biti da osvjetli puteve moje,
Hoću li zalutati,
Hoće li mi tko pomoći
I dočekati me na kraju Puta?
Hoću li tad upoznati
Što je mržnja,

Što je strah?
I hoću li biti ljuta?

Znam
Dovoljno je i najmanje Svjetlo u tami.

Znam
I ta mala luč, Dušu mi s Ljubavlju hrani.

Znam
I kad najcrnija noć ovije tijelo moje,
Svjetlost jednom mora doć',
Jer Svjetlost je Ljubav,
Gdje postoje sve dugine boje.

Znam
Na Putu svome
Ponekad se kroz tunel mora proći.

Znam
Da Svjetlost se pojavi, onda kada Duša nauči
Pronaći Ljubav i usred najcrnije noći.

Znam
Dušu moju ovija Ljubav Tvoja.

Znam

Pratiš me na mom Putu,  Svjetlosti moja.

Znam

Ljubav otvara i najteža vrata.

Znam
Da Svjetlost se rukama ne hvata.
Nego u dubini srca moga
Postoji onaj dio, darovan od samog Boga.
Dok taj dio sjaji poput zvijezde u noći

Znam
Uz Božju pomoć
Svaku stazu moći ću proći.

A ako ponekad Duša zaluta

Ili skrene…

Znam
Postoji Svjetlost koja voditi će mene,
Sve dok jednog dana
Čisto Svjetlo ne postanem i sama!

 

(Safiris1998)