Zvijezde šapuću najnježnijim dahom
Posipajući beskonačno svemirsko prostranstvo
Svjetlucavim... iskričavim... anđeoskim prahom
Darivajući svijetu nebesko državljanstvo.
Koliko će ljudi ispod zvijezda proći
A da nikad pogled uperili nisu prema gore
Žaleći za vremenom s kojim gube moći
U zrcalu taštine kad ugledaju bore.
Tek poneki pjesnik zamišljen će stati
Priljubljen uz drvo čvorastih, tvrdih grana
Dobivenu ljubav, nježno uzvratiti će znati
Ponoćnome nebu gdje caruje tama.
Uzdasi će podići melodiju duše
K najsjajnijoj zvijezdi imena neznana
Baršunasti lahor kroz grane će da puše
Osamljena duša više nije sama.
Zato kada prolaziš pod zvjezdanim svodom
Poslušaj, kako cijeli svemir stihove sklada
Iscijeljeni, okupani kozmičkom slobodom
Taj trenutak duši je zvjezdana nagrada.
irida
bglavac
