Iz dubine Svemira nešto se rađa
Putuje kroz vrijeme kao nevidljiva lađa
Zvuk što prožeo je i sam postanak svijeta
Tihi lahor Ljubavi sad neobično cvijeta...

Preletio je sve planete
I sve zvijezde... i sva sunca ...
Dotaknuo taman dio poput ledenog vrhunca
Otopio ...

Natopio svaki kristal, svaki kamen
Svakoj Duši poklonio život, kao vrijedan znamen...

Zatitrao kao harfa,

Kao Orkestar Nutrine...
Prisjećanje donio nam kao Prazvuk iz davnine.
Pa sad titra i treperi , žice kida, pa ih veže
Tijelom struji kao vihor, mračne kutke meko reže...

Ljudsko biće sad se budi ...

I otvara oči ...
Ušima osluškuje tihi lahor,

Zapitkuje; kad će doći?
A ne shvaća da tog zvuka,

Duša mu odavno pozna
Pa se čudi  se samom sebi ,

Kad taj Znamen srcem spozna...

Cijeli Svemir tada pleše

Raduje se ovom piru
Prožima sve što postoji

Prepušta se zvučnom Miru
Tad Tišinom odzvanja nam Duša

Jeka Tišinu pozdravlja
Tihi lahor Ljubavi, u Vječnosti se s obnavlja...

 

(safiris.blog2006)