To mora da je bolno...
Osjećati u Nutrini da trujemo joj Biće
Poklanjati nesebićno meku travu , mirisan cvijet
U trenutku kada čovjek zagađuje sve
Oceane ... rijeke ... čak i vodu za piće ...
I hvali se pri tome kako osvaja cijeli svijet...

To mora da je bolno ...
Kretati se nemoćno u vječnome krugu
I kroz vječnost biti svjedok tami
Poželjeti u sebi  Galaksiju neku drugu
Rađati prirodu što uspješno će da se brani.
Od čovjeka ...

Od mržnje ...

Od boli i rata ...
Vjetrom odašiljati Poruku od vrata do vrata...

To mora da je bolno ...
Voljeti čovjeka što razara joj Dušu
Jer kopa i ruje, i traži zlatan trag
Osjećati žeđ ... pustoš ... umiranje i sušu ...
A želja je njena pokloniti svima baršunasti prag ...

Da ...

Mora da je bolno ...
Potresima izgovarati Molitvu za Mir ...
Vulkanskom lavom odašiljati alarm za dušu
Orkanskim olujama izreći patnju koja nije hir
Dozivati pijavice koje će po ljudima da pušu
I znati...
Da Vremena je sve manje ...
I da sat nam svima jednako vrijeme otkucava ...
I da Majka Zemlja istom ljubavlju voli,
I čovjeka ...

I pticu ...

I malenoga mrava ...
I da čovjek ne može uzimati a da ništa ne vraća!

Da ...

To mora da je bolno ...
Biti Uporište Ljudskom Biću ...
Koje ništa ... baš ništa ... još ne želi da shvaća!

(safiris.blog2007)