U rukama ljudskim velika je moć
Svemirom se nećujno proteže krik
Jer čovjek zamjenio je svjetlost za noć
Ne prepoznaje u ogledalu ni vlastiti lik ...

Šume ogolio je, pretvorio u prah
Oceanom kad plovi i lomi valove
Za sobom ostavlja pustoš i strah
Muljem i uljem zagađene žalove ....

Životinje i biljke u prošlosti ostavlja
Prekinuti život i nije neki grijeh
Važan je pun stol kad novcu se nazdravlja
U zraku tad leti hijenasti smijeh ...

A Planeta dugo trpi, plač se noću ćuje,
Kada Aurora utješno daruje joj mir
Potiho se moli, vibracije nježno struje,
I nada se da sve je samo ljudski hir ...

Prolaze nam godine, desetljeća lete,
Tek pokoji zemljanin glasno zažubori
Pa zadivljeno prošapće; Ti predivni svijete,
Vrijedi svaki tren, što za mene Bog stvori!

Nema ljepšeg svjetla od sunčevoga sjaja
Zelenilom nam šuštavim uspavanku skladaš
Planinom nam put kazuješ do nebeskoga kraja
Ljubavi se ljudskoj bezuvjetno nadaš ...

Možda je sve samo Igra
Koju možemo odigrati na načina sto ,
Vedri i veseli k’o malena poljska čigra
Ili ostaviti pustoš ...
Zamutiti plava mora ...
Ogoliti šume ... zatrovati tlo ...


U srcima ljudskim velika je moć
Svemirom se nećujno proteže krik
Jer čovjek zamjenio je svjetlost za noć
Ne prepoznaje u ogledalu ni vlastiti lik ...

http://safiris.blog.hr  2008.g.