Duboko u svemirskom prostranstvu
Gdje tama je prostrla postelju svoju
Nema zapisa o nijednom proročanstvu
Jer svijet je zaboravio koristiti boju ...
Jezero je mračno... ni zvijezde ne sjaje ...
Mjesečina se sakriva ... sunce toplinu ne daje...
I sve pliva...

Pluta ...

Polako sve tone ...
Duša od Duše udaljena je kilometrima ...
Uzdasi se broje na milione...

Iz jezerskoga mraka izranja Ona.
Površinu vode osvjetljava poput lampiona
Iskričave krijesnice frcaju u noći
Voda se mriješka ...

Duše otvaraju oči ...
Plavičasta izmaglica njezin lik sad prati
Gdje dotakne tlo, sve za Njom se zlati ...

Duboko u nama ovaj svijet obitava
Kad misao je umorna i u bezrječju spava
Trenutak tišine ...

Trenutak nadahnuća ...
Miomirisom ispunjava usahla nam pluća.
Svijet bez boja nestaje kao Atlantida ...
Inspiracija se vratila i kupa se bez stida ...
Ogolila je tijelo ...

Razodjenula  Dušu ...
Natopila suho tlo ...

Prognala  sušu ...
Duginim je bojama začarala Tamu ...
Cijeli Svemir u nama ugošćuje ovu Damu ...

Počesto razmišljam o svijetu bez boja;
Koliko je ljudskih duša došlo do tog sloja?
Zapetljani ...

Zatočeni , lancima od tuge ...
I ne žele igrati se biserjem od Duge!
Jer duboko u nama ovo carstvo obitava ...
Svijet bez boja tiho diše ...
I u bezbojnosti svojoj spava ...

(safiris.blog2007)