Zašto se čovjek ljudskosti srami

Kao da je postojanje u materiji grijeh

I tuđim svjetlom iznova i uporno se hrani

Birajući suze, zaboravlja  na smijeh.

 

Posrtati stazom -  ne tu grijeha nema,

Pasti na čvrsto zemljano tlo,

I tada u naručje prihvaća ga stijena

Ne -  ni pad ne predstavlja nikakvo zlo.

 

Hvastati se uporno, u prsa busati,

Kako korača se iznad zemaljskog tla

Odmah potom  djelovanjem neistinu kusati

Tu leži početak, korijenje zla.

 

Zametak u duši kroz živote što klije

Kad – tad u biljku od htijenja će izrasti

Ne vidjevši kako sunce svakog grije

I da  u rudniku mračnom cvijet može cvasti.

 

Pozivat se na Boga, kad djelo riječ ne slijedi,

I sve u svrhu uzdizanja vlastite časti

Neprimjetno, polagano, znana svjetlost blijedi

Jer duša se dohvatila ne - duhovne vlasti.

 

Vjerujući kako dosegnula je božanske skute

I kako nudi moć i unutarnju hranu

U indirektnom kontaktu izricati riječi ljute

Jer tama je dohvatila unutarnju branu.

 

Sve prelijeva se van granica

I božanskog u takvom djelovanju nema

Ljudskost sad postaje neispisana stranica

Svjetlost je prekrila od samoljublja sijena.

 

Kad birati bih mogla, a znam da to mogu,

Odabirem  ljudskost dok na Zemlji sam gost

I moje, i Ja, i ego ... sve put je do Boga

A  tijelo,  za prelazak, savršen je most.

 

 

Zašto se čovjek ljudskosti srami

Kao da je postojanje u materiji grijeh

I tuđim svjetlom iznova i uporno se hrani

Birajući suze,  zaboravlja  se smijeh.

 

 

 

 http://safiris.blog.hr