I tako to bijaše u zemlji sjena

Gdje ne nađoh svjetlosti trag

Kao da vodilje nit je izgubljena

Tek popuhnu vjetrić me blag.

 

 

Ali da čovjek do Svjetlosti stigne

 

Prohodati mora kamenite stijene

 

Prije no što pogled ka Sunašcu digne

 

Prigrliti mora strašljive sjene.

 

 

 

Čega li se boje,kad vuku prema tami,

 

A opet, bez svjetlosti igra gubi čar

 

Magličasto obzorje hvata ih i mami

 

Kad koprenu sa očiju, skinuli bi bar.

 

 

 

Nalik su na mušice, poput muhe zuje,

 

Boje se da krila,svjetlost im ne sprži,

 

Svaki dodir nalikuje udarcima struje

 

Dok ih mračan svijet zauzdane drži.

 

 

 

Tu pomoći nema, svak  sebi je spas,

 

Duša je poželjela iskustvo novo steći

 

Idemo dalje! Začuh jedan glas,

 

Još eone svjetlosne moramo mi preći.

 

 

 

Kako to bijaše u zemlji sjena

 

Gdje ne nađoh svjetlosti trag

 

Ja svega se prisjetim kad duša mi je snena

 

I miluje ju svjetlosni zagrljaj drag.

 

 

 http://safiris.blog.hr