U času najtamnije noći
Kad se čini kako cijeli svijet sniva
Pored nebeske ljepote, kako mogu proći?
Propustiti čaroliju u kojoj Duša mi uživa...

Tad zapitah ja sebe
Pitanja što postavljam si već milijun puta
Kad se zbio taj trenutak, da zaboravih ja Tebe?
Pa sam zvijezda padalica što svemirom sad luta...

A zvijezde šapuću
Odašilju mi potiho odgovor što srce ga snuje, čeka,
Planeta mi daruje tek trenutnu kuću
Koju napustiti ću kao izvoru kad utekne rijeka...

Na trenutak ... časak jedan...
Čitam kartu putokaza na nebeskoj cesti
Gubim  se u prostranstvu što ga okom gledam
Očekujem da  shvatiti  ću treperave vijesti ...

Možda negdje ... netko i postoji ...
Uperenog pogleda traži zvijezdan znak
Po noćnome nebu beskonačne puteve si kroji
Mislima će svojim pronaći nevidljivi krak...

U času najtamnije noći
Kad se čini da je cijeli svijet u zaborav pao
Kako mogu i jednoga trenutka ispod zvijezda proći
I ne zapitati sebe ... ne zapitati Svemir ...
Postoji li negdje ... netko ...
Čija Duša osjetit će ovaj isti nemir ,
Kome Zvjezdani Dodir

Ti još nisi dao...

(safiris.blog2006)