Kako shvatila bih tmine kojima se šišmiš kreće

Zatvaram svjesno unutarnje oči

Gledati ću njegov svijet kroz kontaktne leće

Dozvoliti duši da kroz spilju kroči…

 

Golotinjom svojom odbacujem sram

Zaštićena Svjetlom kao nikad prije

Kroz riječi doživljavam ovaj mračan hram

Dok šumoviti lepet krila kroz prostor se vije…

 

Ograničen je njegov svijet,niti zvijezda nema

Svjetlost ni ne dopire do pećinskoga praga

Okružuje ga hladna, strmovita stijena

Na tlu ostavljena nečista naslaga…

 

A opet, svijet ne može bez ovog bića

Kad predvečerje spusti zavjesu noćnu

Pod zvjezdanim nebom nikne nova priča

I šišmiš se pretvara u životinju moćnu…

 

Nakratko izlazi iz pećine svoje

U potrazi za nektarom što pčela ga nudi

Ne znajuć' da med posjeduje boje

A u svakoj boji, nova zora rudi…

 

Slijep za boje, slijep za  svjetlo danje

To biće je tame i ljubi je do bola

Otplesuje sjenovite pećinske sanje

Vibracija tmine ,za njega istina je gola…

 

Kako osjetila bih tminu kojom šišmiš plovi

Svjetlost se proširuje kroz unutarnji vid

Kaleidoskopom svijesti spoznaja se lovi

Orijentir za dušu, gdje nebo je, a gdje hrid…

 

http://safiris.blog.hr