Kako shvatila bih tmine kojima se šišmiš kreće
Zatvaram svjesno unutarnje oči
Gledati ću njegov svijet kroz kontaktne leće
Dozvoliti duši da kroz spilju kroči…
Golotinjom svojom odbacujem sram
Zaštićena Svjetlom kao nikad prije
Kroz riječi doživljavam ovaj mračan hram
Dok šumoviti lepet krila kroz prostor se vije…
Ograničen je njegov svijet,niti zvijezda nema
Svjetlost ni ne dopire do pećinskoga praga
Okružuje ga hladna, strmovita stijena
Na tlu ostavljena nečista naslaga…
A opet, svijet ne može bez ovog bića
Kad predvečerje spusti zavjesu noćnu
Pod zvjezdanim nebom nikne nova priča
I šišmiš se pretvara u životinju moćnu…
Nakratko izlazi iz pećine svoje
U potrazi za nektarom što pčela ga nudi
Ne znajuć' da med posjeduje boje
A u svakoj boji, nova zora rudi…
Slijep za boje, slijep za svjetlo danje
To biće je tame i ljubi je do bola
Otplesuje sjenovite pećinske sanje
Vibracija tmine ,za njega istina je gola…
Kako osjetila bih tminu kojom šišmiš plovi
Svjetlost se proširuje kroz unutarnji vid
Kaleidoskopom svijesti spoznaja se lovi
Orijentir za dušu, gdje nebo je, a gdje hrid…
vanessa
mkrmar
bglavac
