Ponekad , u misaonom labirintu
Duša prepušta se unutarnjem svemiru
Mamurno tad plovi po zvjezdanom apsintu
Podajuć' se nepovratno tjelesnome nemiru

Posrće ... pa dah svoj lovi ...
Uskovitlan u srži kao pješčana oluja
Na uzburkanima valovima kao daskaš plovi
Pronalazi joj putokaz nevidljiva struja

Nailazi na vrata ; i gle čuda!
Još se jedna Duša nasuprot nalazi,
Nije li to prikaza il' spodoba luda
Zalutala na istoj, kamenitoj stazi

Riječi ne postoje na ovoj razini
A opet sve drhtavo šaputavo romori
Uživaju u darovanoj spoznajnoj blizini
Kada Duša kroz tijelo o Ljubavi govori

Ipak ... jedna prepreka nesavladana osta ...
Vrata što odjeljuju dva Paralelna Svemira
Ostalo je sjećanje na predivnoga gosta
I neprolazan osjećaj tajnovitog nemira

(safiris.blog2007.)