Postoje noći kad nesanica budi

I svaki je dio tijela ispunjen njome,

Niti mjesec uspavani smiraj ne nudi

Misli se sudaraju, međusobno lome.

Tad Duša oblači svjetlosno ruho

Pokušava pronaći san u tišini

Doziva svjetlost u  noćno doba gluho

I nada se zagrljaju, nečijoj blizini.

Tek zvjezdani sjaj, sklad joj daruje

Zaogrnuta svjetlom u njega se uvlači

Na izvorno mjesto, gdje ljubav caruje

Materijalno tijelo sa sebe ona svlači.

Postaje prozirna, nebu je vidljiva

Sastavni dio svemirskog prostranstva

Golotinju otkriva, više nije stidljiva

Zaboravlja na sva zemaljska izgnanstva.

Svjetlosni plašt u snovima ostaje

Obasjan u vječnosti nekom zvijezdom sjajnom

Duša se ukopava, tijelom postaje

Zaogrnuta svjetlom kao najvećom tajnom.