PARALELE
Dvanaesto poglavlje
PROSTOR-VREME
Savremena fizika je na dramatičan način potvrdila jednu od osnovnih ideja istočnjačkog misticizma – ideju da su svi pojmovi koje koristimo da bismo opisali prirodu ograničeni, da oni ne predstavljaju svojstva stvarnosti, kao što obično verujemo, već da su proizvodi uma; delovi mape, a ne teritorije. Kad god proširimo granice svog iskustva, ograničenja našeg racionalnog uma postaju očigledna i primorani smo da izmenimo ili čak i napustimo neke od naših pojmova.
U našoj mapi stvarnosti značajnu ulogu igraju pojmovi prostora i vremena. Njihova je uloga da unesu red u stvari i događaje koji nas okružuju i zbog toga su od prvorazrednog značaja ne samo u našem svakodnevnom životu, već i u našim pokušajima da kroz nauku i filozofiju razumemo prirodu. Ne postoji takav zakon fizike koji u svojoj formulaciji ne bi zahtevao pojmove prostora i vremena. Stoga je duboka promena tih osnovnih pojmova, do koje je dovela teorija relativiteta, predstavljala jednu od najvećih revolucija u istoriji nauke.
Klasična fizika zasnivala se kako na shvatanju prostora kao apsolutnog, trodimenzionalnog, nezavisnog od materijalnih objekata koji se u njemu nalaze, prostora koji se povinuje zakonima Euklidove geometrije, tako i na shvatanju vremena kao jedne odvojene dimenzije koja je takođe apsolutna i koja ravnomerno protiče, nezavisno od materijalnog sveta. Na Zapadu, ta su shvatanja prostora i vremena bila tolko duboko ukorenjena u umovima filozofa i naučnika da su smatrana istinitim i neporecivim svojstvima prirode.
Verovanje da je geometrija svojstvena prirodi, a ne deo okvira koji koristimo da bismo prirodu opisali, svoje poreklo vuče iz grčke misli. Demonstrativna geometrija predstavljala je središte grčke matematike i u izuzetnoj meri je uticala na grčku filozofiju. Njen metod deduktivnog izvođenja teoreme iz aksioma koji se sami ne dovode u pitanje, postao je karakteristika grčke filozofske misli; geometrija je prema tome bila u samom središtu svih intelektualnih aktivnosti i sačinjavala je osnovu filozofskog obrazovanja. Kaže se da je na ulazu u Platonovu akademiju u Atini pisalo „Ovde ne sme da uđe onaj ko ne zna geometriju“. Grci su verovali da njihove matematičke teoreme izražavaju večne i precizne istine o stvarnom svetu i da geometrijski oblici predstavljaju manifestaciju apsolutne lepote. Smatralo se da je geometrija savršena kombinacija logike i lepote i zbog toga je postojalo verovanje da je njeno poreklo božansko. Odatle ona Platonova izreka „Bog je geometar“.
Kako su geometriju smatrali božijim otkrovenjem, Grcima je bilo očigledno da bi nebesa morala ispoljavati savršene geometrijske oblike. To je značilo da nebeska tela moraju da se kreću kružnim putanjama. Tu su sliku učinili u još većoj meri geometrijskom smatrajući da su nebeska tela pričvršćena na jedan niz koncentričnih kristalnih sfera koje se kreću kao celine, sa Zemljom u sredini.
Grčka geometrija je kroz naredne vekove nastavila da vrši snažan uticaj na zapadnu filozofiju i nauku. Euklidovi Elementi bili su u evropskim školama standardni udžbenik sve do početka ovog veka i Euklidova geometrija je smatrana pravom prirodom prostora više od dve hiljade godina. Trebalo je da dođe jedan Ajnstajn da bi naterao naučnike i filozofe da shvate da geometrija nije svojstvena prirodi, već da je um nameće prirodi. Po rečima Henrija Margenoa (Henry Margenau):
Centralna spoznaja teorije relativiteta je da geometrija predstavlja konstrukciju intelekta. Tek prihvatanje tog otkrića oslobađa um da se poigrava sa, od starina poštovanim, pojmovima prostora i vremena, da pretraži oblast mogućnosti koje se nude za njihovo definisanje i da odabere onu formulaciju koja se slaže sa posmatranjem1.
Filozofija Istoka je, za razliku od grčke, oduvek smatrala da su prostor i vreme konstrukcije uma. Istočnjački mistici su ih tretirali kao i ostale intelektualne koncepte: kao relativne, ograničene i iluzorne. U jednom budističkom tekstu, na primer, nailazimo na reči:
Buda je podučavao, o kaluđeri, da... prošlost, budućnost, fizički prostor,... i pojedinačna bića nisu ništa do imena, oblici mišljenja, svakodnevne reči, tek površne stvarnosti2.
Tako geometrija na Dalekom Istoku nikada nije dostigla onaj status koji je imala u staroj Grčkoj, iako to ne znači da je Indijci i Kinezi nisu dovoljno poznavali. Oni su je obilato koristili pri gradnji oltara preciznih geometrijskih oblika, pri premeravanju zemljišta i pravljenju nebeskih mapa, ali nikada radi pronicanja u apstraktne i večne istine. Taj se filozofski stav takođe odražava i u činjenici da drevna istočnjačka nauka najčešće nije smatrala neophodnim da prirodu uglavi u prave linije ili savršene krugove. U vezi s tim su vrlo zanimljiva zapažanja Džozefa Nidama (Joseph Needham) o kineskoj astronomiji:
Kinezi (astronomi) nisu osećali potrebu za (geometrijskim) oblicima objašnjavanja – organizmi koji sačinjavaju univerzalni organizam sledili su svoj tao svaki prema sopstvenoj prirodi; i njihovo se kretanje moglo obuhvatiti jednom, u suštini, „nepredstavnom“ algebrom. Kineze, prema tome, nije sputavala ona opsednutost evropskih astronoma krugom kao najsavršenijim oblikom... Niti su iskusili tu srednjovekovnu tamnicu kristalnih sfera3.
Prema tome, stari istočnjački filozofi i naučnici su već imali onaj stav koji je toliko bitan za teoriju relativiteta – da naši geometrijski pojmovi ne predstavljaju apsolutna i nepromenjljiva svojstva prirode, već intelektualne konstrukcije. Po rečima Ašvagose:
Neka se jasno shvati da prostor nije ništa do jedan način raščlanjavanja i da ne poseduje stvarnu egzistenciju sam za sebe... Prostor postoji jedino u odnosu na našu raščlanjujuću svest4.
Isto važi i za našu ideju vremena. Istočnjački mistici povezuju pojmove vremena i prostora sa određenim stanjima svesti. Pošto su sposobni da prevaziđu uobičajena stanja kroz meditaciju, oni su spoznali da konvencionalna shvatanja prostora i vremena ne predstavljaju krajnju istinu. Istančani pojmovi prostora i vremena koji proizilaze iz njihovih mističkih iskustava izgleda da su u mnogome slični pojmovima savremene fizike, predstavljene u ovom slučaju teorijom relativiteta. Kakav je to novi pogled na prostor koji je proizašao iz teorije relativiteta? On se zasniva na otkriću da su sva merenja prostora i vremena relativna. Relativnost prostornih određenja nije, naravno, predstavljala ništa novo. I pre Ajnstajna je bilo dobro poznato da se mesto nekog objekta u prostoru može odrediti jedino u odnosu na neki drugi objekat. To se obično čini uz pomoć tri koordinate, a tačka od koje se koordinate mere može se nazvati mestom „posmatrača“.
Kao ilustraciju relativnosti takvih koordinata, zamislite dva posmatrača koji lebde u prostoru i posmatraju jedan kišobran, kao na sledećoj slici. Posmatrač A opaža kišobran sa svoje leve strane i malo iskoso, tako da mu je gornji deo bliži. Posmatrač B, s druge strane, vidi kišobran sa svoje desne strane i na takav način da je njegov gornji deo udaljeniji od njega. Proširujući ovaj dvodimenzionalni primer na tri dimenzije, postaje jasno da sva prostorna određenja – kao što su „levo“, „desno“, „gore“, „dole“, „iskoso“ itd. – zavise od pozicije posmatrača i stoga su relativne. To je bilo poznato davno pre teorije relativiteta. Sto se vremena tice, međutim, situacija u klasičnoj fizici bila je potpuno drugačija. Smatralo se da je vremenski redosled dva događaja nezavisan od bilo kojeg posmatrača. Mislilo se da određenja koja se odnose na vreme – kao što su „pre“, „posle“ ili „istovremeno“ – poseduju jedno apsolutno značenje nezavisno od koordinatnog sistema.
Ajnstajn je shvatio da su vremenska određenja takođe relativna i da zavise od posmatrača. U svakodnevnom životu, utisak koji imamo da se događaji koji nas okružuju mogu poredati u jedinstveni vremenski niz proističe iz činjenice da je brzina svetlosti – 186.000 milja u sekundi (= 300.000 km/s) – tolika velika, u poređenju sa bilo kojom drugom brzinom iz našeg iskustva, da mi uzimamo kao da se događaji odigravaju u istom trenutku kada ih opažamo. To je, međutim, pogrešno. Svetlosti je potrebno izvesno vreme da bi prešla put od događaja do posmatrača. U normalnim uslovima, to je vreme toliko kratko da se može smatrati da je prostiranje svetlosti trenutno; međutim, kada se posmatrač kreće velikom brzinom u odnosu na posmatrani fenomen, vremenski razmak između odigravanja nekog događaja i njegovog uočavanja igra ključnu ulogu u uspostavljanju jednog niza događaja. Ajnstajn je shvatio da će u takvom slučaju, posmatrači koji se kreću različitim brzinama različito poredati događaje u vremenu5. Dva događaja koji jednom posmatraču izgledaju istovremeni mogu se za druge odigravati u različitom vremenskom sledu. Za uobičajene brzine, te su razlike toliko male da se ne mogu uočiti, ali kad se brzine približe brzini svetlosti, dolazi do merljivih efekata. U fizici visokih energija, gde se radi o interakcijama između čestica koje se kreću gotovo brzinom svetlosti, relativnost vremena je dobro utvrđena stvar koju potkrepljuju bezbrojni eksperimenti.
Relativnost vremena nas takođe prisiljava da napustimo Njutnov pojam apsolutnog prostora. Za takav prostor se smatralo da sadrži jednu definitivnu konfiguraciju materije u svakom trenutku; ali sada, kada se videlo da je simultanost reltivan pojam, koji zavisi od stanja kretanja posmatrača, više nije moguće odrediti takav jedan definitivni trenutak za celokupni univerzum. Neki udaljeni događaj koji se odigrava u određenom trenutku za jednog posmatrača, za druge posmatrače može se odigrati ranije ili kasnije. Nije stoga moguće govoriti o „univerzumu u datom trenutku“ u nekom apsolutnom smislu; ne postoji apsolutni prostor koji je nezavisan od posmatrača.
Teorija relativiteta je na taj način pokazala da sva merenja koja se tiču prostora i vremena gube svoj apsolutni značaj, i primorala nas je da napustimo klasične pojmove apsolutnog prostora i apsolutnog vremena. Fundamentalni značaj ovog napretka jasno je izrazio Mendel Saks (Sachs) u sledećim rečima:
Prava revolucija koja je došla sa Ajnstajnovom teorijom... bila je u napuštanju ideje da prostorno-vremenski koordinatni sistem poseduje objektivni smisao kao odvojeni fizički entitet. Umesto te ideje, teorija relativiteta tvrdi da su prostorne i vremenske koordinate samo elementi jezika koji posmatrač koristi da bi opisao svoju okolinu6.
Ova izjava jednog savremenog fizičara ukazuje na veliku bliskost koja postoji između pojmova prostora i vremena u savremenoj fizici i onih kojima se služe istočnjački mistici koji, kao što je ranije navedeno, kažu da prostor i vreme nisu „ništa do imena, oblici mišljenja, svakodnevne reči“.
Pošto su sada prostor i vreme svedeni na subjektivnu ulogu elemenata jezika koji neki određeni posmatrač koristi za svoj opis prirodnih pojava, svaki će posmatrač te pojave opisati na različiti način. Da bi se iz njihovih opisa mogli apstraktovati neki opštije važeći prirodni zakoni, oni te zakone moraju formulisati tako da zadrže isti oblik u svim koordinatnim sistemima, tj. da budu isti za sve posmatrače s njihovim proizvoljnim pozicijama i relativnim kretanjem. Taj je zahtev poznat kao princip relativiteta i on je, zapravo, predstavljao početnu tačku za teoriju relativiteta. Zanimljivo je da je klica teorije relativiteta bila sadržana u jednom paradoksu koji je Ajnstajnu pao na pamet još kao šesnaestogodišnjaku. On je pokušao da zamisli kako bi zrak svetlosti izgledao posmatraču koji putuje pored njega brzinom svetlosti i došao je do zaključka da bi takav posmatrač video svetlosni zrak kao elektromagnetno polje koje osciluje ne krećući se napred, tj. ne stvarajući talas. Takva je pojava, međutim, nepoznata u fizici. Mladom Ajnstajnu je stoga izgledalo da bi se nešto što jedan posmatrač uočava kao dobro poznatu elektromagnetnu pojavu – naime svetlosni talas – drugom posmatraču javljalo kao pojava koja protivreči zakonu fizike, a to on nije mogao da prihvati. U kasnijim godinama, Ajnstajn je shvatio da princip relativiteta može biti zadovoljen u opisu elektromagnetnih pojava jedino ukoliko su sva prostorna i vremenska određenja relativna. Zakoni mehanike koji vladaju pojavama koje su u vezi sa telima u kretanju, i zakoni elektrodinamike, elektriciteta i magnetizma, mogu se onda formulisati u jednom zajedničkom „relativističkom“ okviru koji u sebe uključuje, pored tri prostorne koordinate, i vreme kao četvrtu koordinatu koju treba odrediti u odnosu na posmatrača.
Da bi se proverilo da li je zadovoljen princip relativiteta, naime, da li jednačine necije teorije izgledaju istovetno u svim koordinatnim sistemima, moramo naravno biti u stanju da prenesemo prostorna i vremenska određenja iz jednog koordinatnog sistema, ili „referentnog okvira“, u drugi. Takva prenošenja ili „transformacije“ već su od ranije bile dobro poznate i široko korišćene u klasičnoj fizici. Transformacija između dva referentna okvira prikazana na prethodnoj ilustraciji izražava obe koordinate posmatrača A (jednu horizontalnu i jednu vertikalnu, kako pokazuju linije sa strelicama na crtežu) kao kombinacije koordinata posmatrača B i obrnuto. Tačni izrazi lako se mogu dobiti uz pomoć elementarne geometrije.
U relativističkoj fizici nastaje jedna nova situacija, jer se vreme dodaje trima prostornim koordinatama kao četvrta dimenzija. Pošto transformacije između različitih referentnih okvira izražavaju svaku koordinatu jednog okvira kao kombinaciju koordinata drugog okvira, neka prostorna koordinata u jednom okviru će se u opštem slučaju u drugom okviru pojaviti kao mešavina prostornih i vremenskih koordinata. To zaista predstavlja jednu potpuno novu situaciju. Svaka promena koordinatnih sistema meša prostor i vreme na jedan matematički jasno određen način. To se dvoje, prema tome, više ne može razdvajati, jer ono što za jednog posmatrača predstavlja prostor, to će za drugog biti jedna mešavina prostora i vremena. Teorija relativiteta je pokazala da prostor nije trodimenzionalan i da vreme nije izdvojeni entitet. Oboje su blisko i nerazdvojivo povezani i formiraju jedan četvorodimenzionalni kontinuum koji je nazvan „prostor-vreme“. Ovaj pojam uveo je Herman Minkovski (Hermann Minkowski) u slavnom predavanju iz 1908. sledećim rečima:
Pogledi na prostor i vreme koje želim da pred vama izložim izrasli su iz tla eksperimentalne fizike i u tome leži njihova snaga. Oni su radikalni. Od sada pa nadalje, prostor po sebi i vreme po sebi su osuđeni da se pretvore u izbledele senke i jedino će jedna vrsta sjedinjenosti između njih sadržati nezavisnu realnost7.
Pojmovi prostora i vremena su u tolikoj meri osnovni za opisivanje prirodnih pojava da njihova promena za sobom povlači izmenu čitavog okvira koji se u fizici koristi za opisivanje prirode. U novom okviru, prostor i vreme se tretiraju ravnopravno i neraskidivo su povezani. U relativističkoj fizici, nikada ne govorimo o prostoru bez da govorimo o vremenu i obrnuto. Ovaj novi okvir se mora koristiti kad god se opisuju pojave u kojima se javljaju velike brzine.
Bliska veza između prostora i vremena bila je, u jednom drugačijem kontekstu, dobro poznata u astronomiji mnogo pre teorije relativiteta. Astronomija i astrofizičari se bave izuzetno velikim udaljenostima tako da tu takođe na važnosti dobija činjenica da je svetlu potrebno izvesno vreme da bi stiglo od objekta koji se posmatra do posmatrača. Usled toga što je brzina svetlosti konačna, astronomi nikada ne vide univerzum u njegovom sadašnjem stanju, već uvek gledaju nazad u prošlost. Svetlosti je potrebno osam minuta da stigne od Sunca do Zemlje i to Sunce uvek vidimo onakvo kakvo je bilo osam minuta ranije. Slično tome, najbližu zvezdu vidimo onakvu kakva je bila četiri godine ranije, a uz pomoć moćnih teleskopa vidimo galaksije onakve kakve su bile milionima godina pre toga.
Konačna brzina svetlosti ni u kom slučaju nije smetnja za astronome, već predstavlja jednu veliku prednost. Ona dopušta da samim posmatranjem svemirskih dubina i dubina prošlosti prate evoluciju zvezda, sazvežđa ili galaksija na svim stupnjevima. Na nebu je zapravo moguće posmatrati raznorazne pojave koje su se odigrale tokom miliona proteklih godina. Astronomi su, prema tome, navikli na značaj veze koja postoji između prostora i vremena. Ono što nam teorija relativiteta govori jeste da ta veza nije značajna samo kada su u pitanju velike razdaljine, već i kada se bavimo visokim brzinama. Čak i ovde na Zemlji, merenje bilo koje razdaljine nije nezavisno od vremena, jer obuhvata određivanje posmatračevog stanja kretanja i na taj način mora uzeti u obzir i vreme.
Sjedinjavanje prostora i vremena – kao što je u prethodnom poglavlju pomenuto – povlači za sobom i sjedinjavanje drugih osnovnih pojmova i taj sjedinjavajući aspekt predstavlja najkarakterističniju osobinu relativističkog okvira. Pojmovi koji su u nerelativističkoj fizici izgledali potpuno nepovezani sada se sagledavaju kao ništa drugo do različiti aspekti jedne te iste stvari. Ta osobina daje relativističkom okviru veliku matematičku eleganciju i lepotu. Mnoge godine rada sa teorijom relativiteta dovele su do toga da počnemo da cenimo tu eleganciju i činile su da njen matematički formalizam postane blizak. Međutim, to nije puno pomoglo našoj intuiciji. Mi nemamo neposredni čulni doživljaj četvorodimenzionalnog prostor-vremena, niti drugih relativističkih pojmova. Kad god proučavamo prirodne pojave u kojima se javljaju velike brzine, shvatamo koliko je teško baviti se tim pojmovima, kako na nivou intuicije, tako i na nivou svakodnevnog jezika.
Na primer, u klasičnoj fizici uvek se uzimalo da štapovi imaju istu dužinu i kad miruju i kad se kreću. Teorija relativiteta je pokazala da to nije tačno. Dužina nekog objekta zavisi od njegovog kretanja u odnosu na posmatrača i ona se menja sa brzinom tog kretanja. Promena je takva da se objekat skuplja uzdužno u pravcu svog kretanja. Štap ima svoju najveću dužinu u onom referentnom okviru u kojem miruje, a postaje sve kraći sa povećavanjem brzine u odnosu na posmatrača. U fizici visokih energija, u eksperimentima sa „rasturanjem“, gde se čestice sudaraju pri ogromnim brzinama, relativistička kontrakcija (skupljanje) je toliko velika, da loptaste čestice postaju „palačinke“. Važno je shvatiti da nema smisla pitati se koja je dužina objekta „stvarna“, baš kao što u našem svakodnevnom životu nema smisla pitati se koja je stvarna dužina nečije senke. Senka je projekcija tačaka trodimenzionalnog prostora na dvodimenzionalnu ravan i njena dužina je različita za različite uglove projekcije. Slično tome, i dužina nekog pokretnog objekta predstavlja projekciju tačaka četvorodimenzionalnog prostor-vremena na trodimenzionalni prostor i njegova dužina je različita u različitim referentnim okvirima.
Ono što važi za dužine, važi i za vremenske intervale. I oni, takođe, zavise od referentnog okvira, ali za razliku od prostornih udaljenosti, postaju sve duži kako se brzina u odnosu na posmatrača povećava. To znači da satovi koji se kreću, idu sporije; vreme se usporava. Ti satovi mogu biti različitih vrsta: mehanički, atomski, čak i otkucaji ljudskog srca. Ako bi jedan od dva brata blizanaca krenuo na put po svemiru krećući se velikom brzinom, on bi pri povratku kući bio mlađi od svog brata, jer bi se svi njegovi „satovi“ – puls, protok krvi, moždani talasi itd. – usporili tokom putovanja, s tačke gledišta čoveka sa Zemlje. Sam putnik ne bi, naravno, primetio ništa neobično, ali bi na povratku odjednom shvatio da je njegov brat blizanac sada mnogo stariji. Ovaj „paradoks blizanaca“ je možda najslavniji paradoks u savremenoj fizici. On je izazvao vatrene polemike u naučnim časopisima, od kojih neke ni do današnjeg dana nisu prestale, što predstavlja večiti dokaz za činjenicu da stvarnost koju opisuje teorija relativiteta nije lako svarljiva za naše uobičajene moći poimanja.
Usporavanje satova koji se kreću, koliko god neverovatno zvučalo, u savremenoj fizici je vrlo dobro potvrđeno. Najveći deo subatomskih čestica su nestabilne, naime, raspadaju se nakon izvesnog vremena na druge čestice. Brojni eksperimenti su potvrdili činjenicu da životni vek jedne nestabilne čestice zavisi od njenog stanja kretanja. On se produžava sa brzinom čestice. Čestice koje se kreću brzinom koja iznosi 80% brzine svetlosti, žive oko 1,7 puta duže od njihovih sporih „blizanaca“, a pri 99 procenata od brzine svetlosti njihov je život oko 7 puta duži. To opet ne znači da se životni vek menja za samu česticu. S tačke gledišta čestice, njen životni vek uvek je isti, ali s tačke gledišta laboratorijskog posmatrača, „unutrašnji sat“ čestice je usporio kretanje i, prema tome, ona živi duže.
Svi ovi relativistički efekti izgledaju nam čudno samo zato što nismo u stanju da svojim čulima iskusimo četvorodimenzionalni prostorno-vremenski svet, već jedino njegove trodimenzionalne „predstave“. Te predstave poseduju različite aspekte u različitim referentnim okvirima: pokretni objekti izgledaju različiti od onih koji miruju, a satovi koji se kreću različito odmeravaju vreme. Ovi efekti će izgledati paradoksalno ukoliko ne shvatimo da su oni samo projekcije četvorodimenzionalnih fenomena, baš kao što su i senke projekcije trodimenzionalnih objekata. Kada bismo bili u stanju da sebi vizuelno predstavimo četvorodimenzionalnu stvarnost, ne bi više bilo ničega paradoksalnog.
Istočnjački mistici, kao što je već pomenuto, izgleda da su u stanju da dostignu neuobičajena stanja svesti u kojima prevazilaze trodimenzionalni svet svakodnevnog života da bi doživeli jednu višu, višedimenzionalnu stvarnost. Tako, Aurobindo govori o „jednoj tananoj promeni koja omogućava čulu vida da sagleda neku vrstu četvrte dimenzije“8. Dimenzije tih stanja svesti ne moraju biti iste one kojima se bavimo u relativističkoj fizici, ali pada u oci da su ona odvela mistike ka poimanju prostora i vremena koje je vrlo slično onom koje proizilazi iz teorije relativiteta.
Kroz celokupni istočnjački misticizam izgleda da provejava snažna intuicija o „prostorno-vremenskom“ karakteru stvarnosti. Neumorno se naglašava činjenica da su prostor i vreme neraskidivo povezani, što je karakteristično i za relativističku fiziku. To intuitivno poimanje prostora i vremena našlo je možda svoj najjasniji izraz i najdalekosežniju razradu u budizmu i to pogotovo u Avatamsaka školi mahajana budizma. Avatamsaka sutra, na kojoj se ta škola zasniva, daje jedan živopisan prikaz sveta kakav se doživljava u stanju probuđenja. Svest o „međuprožimanju prostora i vremena“ – što je savršen opis prostor-vremena – u ovoj se sutri stalno naglašava i smatra se suštinskom karakteristikom probuđenog stanja uma. Po rečima D. T. Suzukija:
Značaj Avatamsake i njene filozofije je nepojmljiv ukoliko bar jedanput ne doživimo... stanje potpunog rastapanja gde više ne postoji razlikovanje uma i tela, subjekta i objekta... Gledamo oko sebe i vidimo da je... svaka stvar povezana sa svakom drugom... ne samo prostorno, već i vremenski... Kada je u pitanju čisto iskustvo, ne postoji prostor bez vremena, niti vreme bez prostora; oni se međusobno prožimaju9.
Teško da bismo mogli naći bolji način da opišemo relativistički pojam prostor-vremena. Upoređujući Suzukijev iskaz sa ranije citiranim iskazom Minkovskog, primećujemo da i fizičar i budista naglašavaju činjenicu da se njihova shvatanja prostor-vremena zasnivaju na iskustvu, na naučnim eksperimentima u jednom slučaju, na mističkom iskustvu u drugom.
Po mom mišljenju, vremenski orijentisana intuicija istočnjačkog misticizma predstavlja jedan od glavnih razloga zbog kojih njegovo shvatanje prirode, u većini slučajeva, izgleda da mnogo bolje odgovara savremenim naučnim shvatanjima nego što je to slučaj sa shvatanjima većine grčkih filozofa. Grčka filozofija prirode bila je, u celini gledano, u osnovi statična i u velikoj meri zasnovana na geometrijskim postavkama. Ona je bila, moglo bi se reći, krajnje „ne-relativistička“ i njen snažan uticaj na zapadnu misao uistinu bi mogao biti jedan od razloga zbog kojih sada, u savremenoj fizici, imamo toliko pojmovnih teškoća sa relativističkim modelima. Istočne filozofije su, s druge strane, „prostorno-vremenske“ filozofije, i zbog toga se njihova intuicija često približava onim pogledima na prirodu koji proizilaze iz naših savremenih relativističkih teorija.
Usled postojanja svesti o tome da su prostor i vreme usko povezani i da se međusobno prožimaju, pogledi na svet savremene fizike i istočnjačkog misticizma predstavljaju, po svojoj suštini, dinamičke poglede na svet čiji su suštinski elementi vreme i promena. Ova tačka biće detaljno razmatrana u narednom poglavlju i ona predstavlja drugu glavnu temu koja se provlači kroz celo ovo upoređivanje fizike i istočnjačkog misticizma, dok je prva tema jedinstvo svih stvari i događaja. Kako budemo izučavali relativističke modele i teorije savremene fizike, videćemo da svi oni predstavljaju impresivne ilustracije za dva osnovna elementa istočnjačkog pogleda na svet – suštinskog jedinstva univerzuma i njegovog, po prirodi, dinamičnog karaktera.
Teorija relativiteta koju smo do sada razmatrali poznata je kao „specijalna teorija relativiteta“. Ona pruža jedan zajednički okvir za opis pojava koje su u vezi sa telima u kretanju i sa elektricitetom i magnetizmom, čija su osnovna svojstva relativnost prostora i vremena i njihovo sjedinjavanje u četvorodimenzionalno prostor-vreme.
U „opštoj teoriji relativiteta“ taj je okvir proširen da bi obuhvatio i gravitaciju. Delovanje gravitacije sastoji se, prema opštoj teoriji relativiteta, u tome što zakrivljuje prostor-vreme. Ovo je, opet, izuzetno teško zamisliti. Lako nam je da zamislimo neku dvodimenzionalnu zakrivljenu površinu, kao što je površina jajeta, jer takve zakrivljene površine možemo videti u trodimenzionalnom prostoru. Značenje reči zakrivljenost je, prema tome, sasvim jasno kada su u pitanju dvodimenzionalne zakrivljene površine; ali kada dođemo do trodimenzionalnog prostora – a da ne govorimo o četvorodimenzionalnom prostor-vremenu – naša mašta nas ostavlja na cedilu. Pošto trodimenzionalni prostor ne možemo da posmatramo „izvana“, nismo u stanju da sebi predstavimo kako on može biti „zakrivljen u nekom pravcu“.
Da bismo razumeli značenje zakrivljenog prostor-vremena, moramo da upotrebimo zakrivljene dvodimenzionalne površine kao analogije. Zamislite, na primer, površinu jedne sfere. Ona ključna činjenica koja omogućava analogiju sa prostor-vremenom je u tome da je zakrivljenost suštinsko svojstvo te površine i da je moguće izvršiti merenje bez ulaska u trodimenzionalni prostor. Dvodimenzionalni insekt čije je kretanje ograničeno na površinu sfere i koji nema iskustvo trodimenzionalnog prostora mogao bi, uprkos tome, da otkrije da je površina na kojoj živi zakrivljena, ukoliko je u stanju da vrši geometrijska merenja.
Da bismo videli kako se to odvija, moramo da uporedimo geometriju naše bube na sferi sa geometrijom nekog sličnog insekta koji živi na ravnoj površini10. Pretpostavite da te dve bube započnu svoje izučavanje geometrije tako što će povući jednu pravu liniju, definisanu kao najkraće rastojanje između dve tačke. Rezultat je prikazan na slici. Vidimo da je buba sa ravne površine povukla jednu vrlo lepu pravu liniju; ali šta je uradila buba sa sfere? Za nju je linija koju je povukla najkraće rastojanje koje povezuje dve tačke A i B, pošto bi bilo koja druga linija koju bi mogla da povuče bila duža; ali s naše tačke gledišta mi je prepoznajemo kao krivu (luk velikog kruga, da budemo precizni). Pretpostavimo sada da ove bube uzmu da proučavaju trouglove. Buba koja živi na ravnoj površini naći će da zbir uglova u bilo kojem trouglu iznosi dva prava ugla, tj. 180°; ali buba koja živi na površini sfere naći će da je zbir uglova u njenim trouglovima uvek veći od 180°. Za male trouglove taj višak je mali, ali se on povećava kako trouglovi rastu; i u jednom krajnjem slučaju, naša buba sa sfere moći će da nacrta trouglove sa tri prava ugla. Najzad, pustimo naše bube da crtaju krugove i izmere njihove obime. Buba sa ravne površi će naći da obim uvek iznosi 2π2\pi2π puta poluprečnik. Kao što se može videti na slici, naša trodimenzionalna tačka gledišta nam omogućava da vidimo da je ono što buba naziva poluprečnikom svoje kružnice zapravo jedna kriva koja je uvek duža od pravog poluprečnika te kružnice.
Kako naša dva insekta nastavljaju da proučavaju geometriju, onaj sa ravne površi trebalo bi da...
[Fusnote iz izvornog teksta]:
-
Iz knjige: P. A. Schilpp (prir.), Albert Einstein: Philosopher-Scientist (The Library of Living Philosophers, Evanston, Illinois, 1949), str. 250.
-
Madhyamika Karika Vrtti, citirano u T. R. V. Murti, The Central Philosophy of Buddhism (Allen & Unwin, London, 1955), str. 198.
-
J. Needham, Science and Civilisation in China (Cambridge University Press, London, 1956), III tom, str. 458.
-
Ashvaghosha, The Awakening to Faith, preveo D. T. Suzuki (Open Court, Čikago, 1900), str. 107.
-
Da bi se došlo do tog rezultata neophodno je uzeti u obzir činjenicu da je brzina svetlosti ista za sve posmatrače.
-
M. Sachs, „Space Time and Elementary Interactions in Relativity“, Physics Today, 22. tom (februar 1969), str. 53.
-
Iz knjige: A. Einstein et al., The Principle of Relativity (Dover Publications, Njujork, 1923), str. 75.
-
S. Aurobindo, The Synthesis of Yoga (Aurobindo Ashram, Pondicherry, Indija, 1957), str. 993.
-
D. T. Suzuki, Predgovor knjizi: B. L. Suzuki, Mahayana Buddhism (Allen & Unwin, London, 1959), str. 33.
-
Primeri koji slede uzeti su iz knjige: R. P. Feynman, R. B. Leighton i M. Sands, The Feynman Lectures on Physics (Fejnmanova predavanja o fizici), (Addison-Wesley, Reading, Mass., 1966), II tom, 42. poglavlje.











bglavac
irida

















