Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

866

PUTA

OD 14.01.2018.

TAO FIZIKE - JEDINSTVO SVIH STVARI

 TAO FIZIKE - JEDINSTVO SVIH STVARI

PARALELE

Deseto poglavlje

JEDINSTVO SVIH STVARI

Iako se duhovne tradicije koje su opisane u poslednjih pet poglavlja razlikuju u mnogim detaljima, njihovo shvatanje sveta u suštini je isto. To je shvatanje koje je zasnovano na mističkom iskustvu – na neposrednom neintelektualnom doživljaju stvarnosti – i taj doživljaj poseduje izvestan broj suštinskih svojstava koja ne zavise od mistikovog geografskog, istorijskog ili kulturnog zaleđa. Jedan hinduista ili taoista mogu naglašavati različite aspekte tog iskustva; japanski budista može tumačiti svoje iskustvo terminima koji se veoma razlikuju od onih koje koristi indijski budista; međutim, osnovni elementi shvatanja sveta u svim tim tradicijama su isti. Izgleda takođe da ti elementi predstavljaju i osnovna svojstva pogleda na svet koji proizilazi iz savremene fizike.

Najznačajnija karakteristika istočnjačkog pogleda na svet – moglo bi se čak reći, njegova suština – jeste svest o jedinstvu i međupovezanosti svih stvari i događaja, doživljavanje svih pojava u svetu kao manifestacija jedne osnovne jestnosti. Sve se stvari sagledavaju kao međuzavisni i nerazdvojivi delovi te kosmičke celine; kao različite manifestacije iste krajnje stvarnosti. Istočne tradicije stalno se vraćaju na tu krajnju, nedeljivu stvarnost koja se ispoljava u svim stvarima i koja ih sve obuhvata. Ona se naziva brahman u hinduizmu, dharmakaja u budizmu, tao u taoizmu. Pošto prevazilazi sve pojmove i kategorije, budisti je zovu i tathata ili Takvost:

Ono što duša poima kao takvost, jeste jedinstvo ukupnosti svih stvari, ona velika sveobuhvatna celina1.

U svakodnevnom životu, mi nismo svesni ovog jedinstva svih stvari već delimo svet na izdvojene stvari i događaje. Ta je deoba, naravno, korisna i neophodna da bismo se snašli u svetu koji nas svakodnevno okružuje, ali ona ne predstavlja fundamentalno svojstvo stvarnosti. To je jedna apstrakcija koju je stvorio naš diskriminirajući i kategorizujući intelekt. Obmana je verovati da naši apstraktni pojmovi pojedinačnih „stvari“ i „događaja“ predstavljaju nešto stvarno u prirodi. Hinduisti i budisti nam govore da se ta obmana zasniva na neznanju (avidya) koje stvara um začaran iluzijom (maya). Osnovni cilj istočnih mističkih tradicija je, prema tome, da prepodese um sabirajući ga i smirujući ga kroz meditaciju. Sanskritski termin za meditaciju – samadhi, znači doslovno mentalna ravnoteža2. On se odnosi na uravnoteženo i smireno stanje uma u kojem se doživljava osnovno jedinstvo univerzuma:

Ulazeći u samadhi čistoće, (postići ćeš) uvid koji prodire kroz sve i koji ti omogućava da postaneš svestan apsolutne jednosti univerzuma3.

Ta osnovna jednost univerzuma ne samo da je središnja karakteristika mističkog doživljaja, već predstavlja takođe i jedno od najznačajnijih otkrovenja savremene fizike. Ona se pokazuje na atomskom nivou i sve se jasnije ispoljava kako dublje prodiremo u materiju, sve do oblasti subatomskih čestica. Jedinstvo svih stvari i događaja biće tema koja će se ponavljati kroz celo naše upoređivanje savremene fizike i istočne filozofije. Dok budemo proučavali različite modele u subatomskoj fizici videćemo da oni uvek iznova, na različite načine, izražavaju jedan isti uvid – da su sastavitelji materije i osnovni fenomeni u kojima su oni zastupljeni svi međusobno povezani i međuzavisni; da ih je nemoguće razumeti kao izolovane entitete, već jedino kao integrisane delove celine.

U ovom poglavlju ću se, preko pažljive analiza procesa posmatranja, pozabaviti načinom na koji u kvantnoj teoriji, teoriji atomskih pojava, nastaje pojam osnovne međupovezanosti prirode. Pre nego što uđem u to razmatranje, moram se vratiti na razlikovanje između matematičkog okvira neke teorije i njenog verbalnog tumačenja. Matematički okvir kvantne teorije uspešno je prošao nebrojene provere i sada je opšteprihvaćen kao dosledan i precizan opis svih atomskih pojava. Verbalno tumačenje, s druge strane – tj. metafizika kvantne teorije – nalazi se na mnogo manje čvrstom tlu. Zapravo, tokom više od četrdeset godina fizičari nisu uspeli da pruže jedan jasan metafizički model4.

Razmatranje koje sledi zasniva se na takozvanom Kopenhagenskom tumačenju kvantne teorije koje su razvili Bor i Hajzenberg kasnih dvadesetih godina ovog veka i koje još uvek predstavlja najšire prihvaćeni model. U mom razmatranju držaću se prikaza koji je dao Henri Stap (Stapp) sa Kalifornijskog univerziteta, a koji se usredsređuje na određene aspekte ove teorije i na određenu vrstu eksperimentalne situacije koja se u subatomskoj fizici često susreće5. Stapov prikaz na najjasniji način pokazuje kako iz kvantne mehanike proizilazi jedna suštinska međupovezanost prirode i osim toga smešta tu teoriju u jedan okvir koji se na jednostavan način može proširiti i na relativističke modele subatomskih čestica o kojima će kasnije biti reči6.

Početna tačka Kopenhagenskog tumačenja je razdvajanje fizičkog sveta na sistem koji se posmatra („objekat“) i na sistem koji obavlja posmatranje. Posmatrani sistem može biti atom, subatomska čestica, atomski proces itd. Sistem koji obavlja posmatranje sastoji se od eksperimentalne aparature i uključuje jednog ili više ljudskih posmatrača. Sada dolazi do jedne ozbiljne teškoće koja proističe iz činjenice da se ta dva sistema tretiraju na različite načine. Sistem koji obavlja posmatranje opisuje se u terminima klasične fizike, ali se ti termini ne mogu dosledno koristiti za opisivanje posmatranog „objekta“. Mi znamo da su klasični pojmovi neadekvatni na atomskom nivou, no ipak, primorani smo da ih koristimo da bismo opisali svoje eksperimente i da bismo izneli rezultate. Ne postoji način da izbegnemo ovaj paradoks. Tehnički jezik klasične fizike predstavlja tek jedan rafiniraniji oblik našeg svakodnevnog jezika i on je jedini jezik koji imamo na raspolaganju za saopštavanje naših eksperimentalnih rezultata.

Posmatrani sistemi se u kvantnoj teoriji opisuju u terminima verovatnoća. To znači da nikada ne možemo sa sigurnošću predvideti gde će neka subatomska čestica biti u određeno vreme, niti na koji način će se neki atomski proces odigrati. Sve što smo u stanju da učinimo je da predvidimo verovatnoću. Na primer, najveći deo danas poznatih subatomskih čestica je nestabilan, naime one se dezintegrišu – ili „raspadaju“ na druge čestice nakon izvesnog vremena. Nije, međutim, moguće precizno predvideti to vreme. U stanju smo jedino da predvidimo verovatnoću raspadanja nakon određenog vremena ili, drugim rečima, prosečni životni vek velikog broja čestica iste vrste. Isto to važi i za „način“ raspadanja. U opštem slučaju, neka nestabilna čestica može se raspasti na različite kombinacije drugih čestica i opet nismo u stanju da predvidimo koju kombinaciju će neka određena čestica izabrati. Sve što možemo da predvidimo je da će se od velikog broja čestica, recimo njih 60% raspasti na jedan način, 30% na drugi, a 10% na treći način. Jasno je da takva statistička predviđanja zahtevaju veliki broj merenja da bi se potvrdila. I zaista, u eksperimentima sa sudaranjem čestica u fizici visokih energija beleže se i analiziraju na desetine hiljada sudara među česticama da bi se odredila verovatnoća nekog određenog procesa.

Važno je shvatiti da statističko formulisanje zakona atomske i subatomske fizike ne odražava naše neznanje o fizičkoj situaciji, kao što je slučaj kad osiguravajuća društva ili kockari koriste verovatnoće. U kvantnoj teoriji, došli smo do spoznaje o verovatnoći kao o fundamentalnom svojstvu atomske stvarnosti koja upravlja svim procesima, pa čak i samim postojanjem materije. Subatomske čestice ne postoje sa izvesnošću na tačno određenim mestima, već pre ispoljavaju „tendencije da postoje“, a atomski događaji se ne odigravaju sa izvesnošću u tačno određenom vremenu ni na određeni način, već pre ispoljavaju „tendencije da se odigraju“.

Nije moguće, na primer, reći sa sigurnošću gde će se u atomu, u neko određeno vreme, nalaziti neki elektron. Njegov položaj zavisi od snage privlačenja koja ga vezuje za atomsko jezgro i od uticaja drugih elektrona u atomu. Ti uslovi određuju jedan obrazac verovatnoće koji predstavlja tendencije elektrona da se nađe na različitim mestima u atomu. Gornja slika pokazuje neke vizuelne modele takvih obrazaca verovatnoće. Elektron se vrlo verovatno nalazi tamo gde su obrasci svetli, a malo je verovatno da ćemo ga naći tamo gde su tamni. Ovde je bitno to da celokupni obrazac predstavlja elektron u nekom datom vremenu. U okviru tog obrasca, ne možemo govoriti o položaju elektrona, već jedino o njegovim tendencijama da bude u određenim oblastima. U matematičkom formalizmu kvantne teorije, te se tendencije, ili verovatnoće, predstavljaju takozvanom funkcijom verovatnoće, jednom matematičkom veličinom koja je povezana sa verovatnoćama pronalaženja elektrona na različitim mestima u različitim vremenima.

Kontrast koji postoji između ova dva opisa – klasični termini za eksperimentalni nacrt i funkcije verovatnoće za objekte koji se posmatraju – vodi u duboke metafizičke probleme koji još uvek nisu razrešeni. U praksi, međutim, ti se problemi zaobilaze tako što se sistem koji obavlja posmatranje opisuje operacionalnim terminima, to jest, u vidu instrukcija koje naučnicima omogućavaju da postave i izvedu svoje eksperimente. Na taj se način merni uređaji i naučnici zapravo sažimaju u jedan kompleksni sistem koji ne poseduje izdvojene, jasno određene delove i eksperimentalna aparatura se ne mora opisivati kao izolovani fizički entitet.

Radi daljnjeg razmatranja procesa posmatranja biće korisno uzeti jedan određeni primer, a najjednostavniji fizički entitet koji se može uzeti je neka subatomska čestica, kao što je elektron. Ukoliko želimo da posmatramo i merimo jednu takvu česticu, moramo je prvo izolovati, ili je čak stvoriti, u procesu koji se može nazvati pripremnim procesom. Kada je čestica pripremljena za posmatranje, njena svojstva se mogu izmeriti i to čini proces merenja. Situacija se simbolički može predstaviti na sledeći način. Čestica se priprema u oblasti A, putuje od A do B i meri se u oblasti B.

U praksi, i priprema i merenje čestice se može sastojati od čitavog niza vrlo složenih procesa. U kolizionim eksperimentima u fizici visokih energija, na primer, priprema čestica koje se koriste kao projektili sastoji se u tome da se one šalju duž jedne kružne putanje i da se ubrzavaju sve dok im energija ne postane dovoljno visoka. Taj proces odvija se u akceleratoru čestica. Kada se postigne željena energija, one se izbacuju iz akceleratora (A) i putuju do odredisne oblasti (B) gde se sudaraju sa drugim česticama. Ti sudari odigravaju se u mehurskoj komori gde čestice stvaraju vidljive tragove koji se fotografišu. Svojstva čestica potom se dedukuju iz matematičke analize njihovih tragova; takva analiza može biti prilično složena i najčešće se izvodi uz pomoć računara. Svi ti procesi i aktivnosti sačinjavaju akt merenja.

U ovoj analizi posmatranja značajno je to da čestica čini jedan srednji sistem koji povezuje procese u A i B. Ona postoji i ima smisla jedino u tom kontekstu; ne kao neki izolovani entitet, već kao jedna međupovezanost između procesa pripreme i merenja. Svojstva čestice ne mogu se odrediti nezavisno od tih procesa. Ukoliko se promeni priprema ili merenje, promeniće se takođe i svojstva čestice.

S druge strane, činjenica da govorimo o „čestici“ ili o bilo kojem drugom posmatranom sistemu, pokazuje da mislimo na neki nezavisan fizički entitet koji se prvo priprema, a zatim meri. Osnovni problem sa posmatranjem u atomskoj fizici je, prema tome – po rečima Henrija Stapa – da „sistem koji se posmatra mora biti izolovan da bismo ga definisali, a ipak i u interakciji da bismo ga posmatrali“7. Taj je problem u kvantnoj teoriji razrešen na jedan pragmatički način tako što se zahteva da posmatrani sistem bude oslobođen spoljašnjih smetnji koje stvara proces posmatranja u toku nekog intervala između njegove pripreme i potonjeg merenja. Takav se uslov može ispuniti ukoliko su aparati za pripremu i za merenje fizički razdvojeni velikom razdaljinom, tako da posmatrani objekat može putovati iz oblasti pripreme u oblast merenja.

Koliko velika, u tom slučaju, treba da bude ta razdaljina? U principu ona mora biti beskrajna. U okviru kvantne teorije, pojam izdvojenog fizičkog entiteta može se precizno odrediti jedino ako je taj entitet beskrajno udaljen od sredstava za posmatranje. U praksi ovo naravno nije moguće; a nije ni neophodno. Moramo se ovde prisetiti osnovnog stava savremene nauke – da su svi njeni pojmovi i teorije približni. U ovom slučaju, to znači da pojam izdvojenog fizičkog entiteta ne mora da ima preciznu definiciju, već se može definisati samo približno. To se radi na sledeći način.

Posmatrani objekat je manifestacija interakcije između procesa pripreme i merenja. Ta je interakcija obično kompleksna i obuhvata različite efekte koji se prostiru preko različitih udaljenosti; interakcija ima, kako se to u fizici naziva, različite „domete“. Sada, ukoliko dominantni deo interakcije poseduje veliki domet, manifestacija tog dalekometnog efekta preći će veliku razdaljinu. Tada će biti slobodna od spoljašnjih smetnji i moći ćemo da je smatramo izdvojenim fizičkim entitetom. U okviru kvantne teorije, izdvojeni fizički entiteti su prema tome idealizacije koje imaju smisao jedino u onoj meri u kojoj glavni deo interakcije poseduje veliki domet. Takva se situacija može precizno matematički definisati. U fizičkom smislu, to znači da se uređaji za merenje postavljaju na tolikim međusobnim udaljenostima da se njihova glavna interakcija odvija kroz razmenu čestice ili, u složenijim slučajevima, jedne mreže čestica. Uvek će biti prisutni i drugi efekti, ali dok god su uređaji za merenje dovoljno razdvojeni ti se efekti mogu zanemariti. Jedino u slučaju kada se uređaji ne razdvoje u dovoljnoj meri efekti malog dometa postaju dominantni. U takvom slučaju, celokupni makroskopski sistem formira jednu ujedinjenu celinu i pojam posmatranog objekta gubi smisao.

Kvantna teorija na taj način otkriva jednu suštinsku međupovezanost univerzuma. Ona pokazuje da ne možemo razložiti svet u nezavisno postojeće najmanje jedinice. Dok prodiremo u materiju, nalazimo da je ona sačinjena od čestica, ali one nisu „osnovne opeke“ u Demokritovom i Njutnovom značenju. One predstavljaju tek idealizacije koje su s praktične tačke gledišta korisne ali nemaju nikakav fundamentalni značaj. Po rečima Nilsa Bora: „Izolovane materijalne čestice su apstrakcije, jer njihova se svojstva mogu odrediti i posmatrati jedino kroz njihovu interakciju sa drugim sistemima“8.

Kopenhagensko tumačenje kvantne teorije nije opšteprihvaćeno. Postoji nekoliko protivpredloga i filozofski problemi koji se tu javljaju su daleko od toga da budu razrešeni. Sveopšta međupovezanost stvari i događaja, međutim, izgleda da je fundamentalno svojstvo atomske stvarnosti koje ne zavisi ni od jednog posebnog tumačenja matematičke teorije. Sledeći odlomak iz jednog nedavno objavljenog članka Dejvida Bohma, jednog od glavnih protivnika Kopenhagenskog tumačenja, potvrđuje ovu činjenicu na najrečitiji mogući način:

Dovedeni smo do jednog novog poimanja neprekinute celovitosti koje osporava klasičnu ideju razloživosti sveta na delove koji postoje izdvojeno i nezavisno jedan od drugog... Obrnuli smo uobičajeno klasično poimanje po kojem nezavisni „elementarni delovi“ sveta predstavljaju fundamentalnu stvarnost, a različiti sistemi tek samo pojedinačne kontingentne oblike i složajeve tih delova. Umesto toga, sada kažemo da nerazdvojiva kvantna međupovezanost celokupnog univerzuma predstavlja fundamentalnu stvarnost, a da se delovi koji se ponašaju relativno nezavisno tek pojedinačni i kontigentni oblici u okviru te celine9.

Na atomskom nivou, prema tome, čvrsti materijalni objekti klasične fizike pretapaju se u obrasce verovatnoća, a ti obrasci ne predstavljaju verovatnoće stvari, već pre verovatnoće međupovezanosti. Kvantna teorija nas prisiljava da univerzum sagledamo ne kao zbirku fizičkih objekata, već pre kao jednu složenu mrežu odnosa između različitih delova jedne jedinstvene celine. Upravo su na takav način, međutim, istočnjački mistici doživljavali svet i neki od njih su svoje iskustvo opisali rečima koje su skoro istovetne sa onima koje koriste atomski fizičari. Evo dva primera:

Materijalni objekat postaje... nešto različito od onoga što sada vidimo, ne jedan izdvojeni objekat na pozadini ili u okolini koju sačinjava ostatak prirode već jedan nerazlučivi deo i, na jedan tanani način, čak i izraz jedinstva svega onoga što vidimo10. Stvari svoje postojanje i svoju prirodu zahvaljuju međusobnoj zavisnosti i same po sebi nisu ništa11.

Ukoliko se ovi iskazi mogu uzeti kao izveštaji o tome kako se priroda javlja u atomskoj fizici, onda se sledeća dva iskaza atomskih fizičara mogu, sa svoje strane, čitati kao opisi mističkog doživljaja prirode:

Elementarna čestica nije neki entitet koji postoji nezavisno i koji se ne da analizirati. Ona je, u suštini, jedan skup odnosa koji posete izvan sebe ka drugim stvarima12. Svet se tako prikazuje kao jedno složeno tkivo događaja u kojem se povezanosti različitih vrsta smenjuju ili poklapaju ili kombinuju i na taj način određuju tkanje celine13.

Slika međusobno povezane kosmičke mreže, koja proizilazi iz savremene atomske fizike, na Istoku se široko koristila da bi prenela mistički doživljaj prirode. Za Hindusa, Brahman je ujedinjujuća nit kosmičke mreže, osnovna potka svega postojećeg:

Onoga na kome su nebo, zemlja i atmosfera utkani, i vetar, zajedno sa svim životvornim dahovima, Njega jedinog znaj kao onu jednu Dušu14.

U budizmu, slika kosmičke mreže igra još veću ulogu. Sutra Avatamsake, jednog od glavnih spisa mahajana budizma15 sačinjava opis sveta kao savršene mreže međusobnih odnosa gde sve stvari i događaji stupaju u jednu beskrajno složenu interakciju. Mahajana budisti razvili su mnoge parabole i poređenja da bi ilustrovali tu sveopštu međupovezanost, od kojih će o nekima kasnije biti još reči u vezi sa relativističkom verzijom „filozofije mreže“ u savremenoj fizici. Kosmička mreža, najzad, ima središnju ulogu u tantričkom budizmu, jednom ogranku Mahajane koji je potekao iz Indije oko trećeg veka n. e. i koji danas čini glavnu školu tibetanskog budizma. Spisi ove škole zovu se Tantre, a sanskritski koren te reči znači „tkati“, što ukazuje na međuprotkanost i međuzavisnost svih stvari i događaja.

U istočnjačkom misticizmu, ta sveopšta međuprotkanost uvek obuhvata i ljudskog posmatrača i njegovu ili njenu svest, a to važi i u atomskoj fizici. Na atomskom nivou, „objekti“ se mogu razumeti jedino preko interakcija između procesa pripreme i merenja. Kraj ovog lanca procesa uvek leži u svesti ljudskog posmatrača. Merenja su interakcije koje u našoj svesti stvaraju „osete“ – na primer, vizuelni oset svetlosnog bljeska, ili tamne tačke na fotografskoj ploči – a zakoni atomske fizike nam kažu s kojom će verovatnoćom neki atomski objekat dovesti do nekog određenog oseta ukoliko ga pustimo da stupi u interakciju sa nama. „Prirodna nauka“, kaže Hajzenberg, „nije samo opisivanje i objašnjavanje prirode, ona je deo igre međuprožimanja između nas i prirode“16.

Ključna karakteristika atomske fizike je da ljudski posmatrač nije neophodan samo da bi posmatrao svojstva nekog objekta, već je neophodan i da bi ta svojstva definisao. U atomskoj fizici ne možemo govoriti o svojstvima nekog objekta kao takvim. Ona imaju smisla jedino u kontekstu interakcije tog objekta sa posmatračem. Po Hajzenbergovim rečima: „To što mi posmatramo nije sama priroda, već priroda koja je izložena načinu postavljanja pitanja“17. Posmatrač odlučuje na koji način će izvršiti merenje i taj će nacrt do izvesne mere odrediti svojstva posmatranog objekta. Ako se eksperimentalni nacrt promeni, promeniće se sa svoje strane i svojstva posmatranog objekta.

To se može ilustrovati jednostavnim slučajem neke subatomske čestice. Pri posmatranju jedne takve čestice, možemo izabrati da merimo – iz među ostalih veličina – i položaj čestice i njen momenat (veličinu koja se definiše kao masa čestice pomnožena njenom brzinom). U sledećem poglavlju videćemo da jedan važan zakon kvantne teorije – Hajzenbergov princip neodređenosti – kaže da se te dve veličine nikada ne mogu istovremeno izmeriti sa preciznošću. Možemo da dođemo ili do preciznog znanja o položaju čestice i ostanemo u potpunom neznanju u pogledu njenog momenta (i, prema tome, i njene brzine), i obrnuto; ili možemo doći do grubog i nepreciznog znanja o obe veličine. Ono što je tu važno je da to ograničenje nema nikakve veze sa nesavršenošću naših tehnika merenja. To je jedno principijelno ograničenje koje je neodvojiv deo same atomske stvarnosti. Ukoliko odlučimo da precizno izmerimo položaj čestice, ta čestica jednostavno ne poseduje jasno definisani momenat i, ako odlučimo da merimo momenat, ona ne poseduje jasno definisani položaj.

U atomskoj fizici, prema tome, naučnik ne može igrati ulogu izdvojenog objektivnog posmatrača, već postaje uključen u svet koji posmatra u tolikoj meri da utiče na svojstva posmatranih objekata. Džon Viler (Wheeler) vidi u ovoj uključenosti posmatrača najznačajniju karakteristiku kvantne teorije i zato je predložio da se reč „posmatrač“ zameni rečju „učesnik“:

Ništa nije od većeg značaja kod kvantnog principa nego to da on obara poimanje sveta kao nečega što „leži“ tamo izvan, dok je posmatrač od njega bezbedno odvojen 20 cm debelim zaštitnim staklom. On mora razbiti to staklo čak i da bi posmatrao jedan tako sićušan objekat kao što je elektron. On mora posegnuti unutra. On mora postaviti merne uređaje koje je izabrao. Na njemu je da odluči da li će meriti položaj ili momenat. Postavljanje uređaja da bi se merilo jedno od toga dvoga sprečava ga i ne dozvoljava mu da postavi uređaje koji bi merili ono drugo. Štaviše, merenje menja stanje elektrona. Nakon toga univerzum više nikada neće biti isti. Da bi se opisalo ono što se desilo, moramo precrtati tu staru reč „posmatrač“ i na njeno mesto postaviti novu reč „učesnik“. U nekom čudnom smislu univerzum je učesnički univerzum18.

Ideja o „učesniku umesto posmatranja“ u savremenoj fizici je formulisana tek nedavno, ali je svakom izučavaocu misticizma ta ideja dobro poznata. Mističko znanje nikada se ne može dostići tek posmatranjem, već jedino punim učešćem celokupnog našeg bića. Pojam učesnika je prema tome ključan za istočnjačko shvatanje sveta i istočnjački mistici su taj pojam doveli do krajnosti, do tačke gde posmatrač i posmatrano, subjekat i objekat, ne samo da su nerazdvojivi već postaju i neraspoznatljivi. Misticima nije dovoljna situacija koja je analogna onoj u atomskoj fizici, gde se posmatrač i ono što se posmatra ne mogu razdvojiti, ali se još uvek mogu raspoznati. Oni idu mnogo dalje od toga i u dubokoj meditaciji dostižu jednu tačku na kojoj potpuno nestaje svako razlikovanje između posmatrača i onoga što se posmatra, gde se subjekat i objekat stapaju u jednu sjedinjenu neindiferenciranu celinu. Tako upanišade kažu:

Tamo gde postoji dvojnost, tamo vidimo drugog; tamo mirišemo drugog; tamo osećamo ukus drugog... Ali tamo gde je sve postalo samo naše vlastito sopstvo, gde i koga ćemo tada videti? Gde i koga ćemo tada omirisati? Gde i koga ćemo tada okusiti19?

To je, dakle, ono krajnje poimanje jedinstva svih stvari. Ono se dostiže – tako nam mistici kažu – u jednom stanju svesti u kojem se naša individualnost pretače u jedno nediferencirano jedinstvo, gde je svet čula prevaziđen i gde za sobom ostavljamo pojam „stvari“. Po rečima Čuang Cea:

Moja veza sa telom i njegovim delovima se istopila. Moji čulni organi su odbaceni. Napuštajući tako svoj materijalni oblik i opraštajući se sa svojim znanjem, ja postajem jedno sa Velikim Sveobuhvatajućim. To ja nazivam sedenjem i zaboravljanjem svih stvari20.

Savremena fizika, naravno, deluje u jednom veoma različitom okviru i ne može ići toliko daleko u doživljavanju jedinstva svih stvari. Ali ona je u atomskoj teoriji napravila veliki korak u pravcu shvatanja sveta istočnjačkih mistika. Kvantna teorija ukinula je shvatanje o fundamentalno odvojenim objektima, uvela je pojam učesnika da bi zamenila pojam posmatrača i možda će doći do toga da joj je neophodno da uključi ljudsku svest u svoj opis sveta21. Došla je do spoznaje univerzuma kao jedne međupovezane mreže fizičkih i mentalnih odnosa čiji se delovi mogu odrediti jedino preko njihove povezanosti sa celinom. Na kraju izgleda da reči jednog tantričkog budiste, Lame Anagarike Govinde, na savršeno prikladan način sumiraju taj pogled na svet savremene fizike:

Budista ne veruje u nezavisni ili zasebni spoljašnji svet, u čije dinamičke sile on može sebe umetnuti. Spoljašnji svet i njegov unutrašnji svet za njega su samo dve strane istog tkanja, u kojem su niti svih sila i svih događaja, svih oblika svesti i njihovih objekata, utkani u jednu nerazličivu mrežu beskrajnih, međuzavisnih odnosa22.

[Fusnote iz izvornog teksta]:

  1. Ashvaghosha, The Awakening of Faith, u prevodu D. T. Suzukija (Open Court, Cikago, 1900), str. 55.

  2. Videti stranu 51.

  3. Ibid., str. 93.

  4. H. P. Stapp, „S-Matrix Interpretation of Quantum Theory“, Physical Review, tom D3 (mart 1971.), str. 1303–20. O drugim aspektima kvantne teorije biće reči u narednim poglavljima.

  5. Videti stranu 51.

  6. Videti stranu 51.

  7. H. P. Stapp, navedeno delo, str. 1303.

  8. N. Bohr, Atomic Physics and the Description of Nature (Cambridge University Press, London, 1934.), str. 57.

  9. D. Bohm & B. Hiley, „On the Intuitive Understanding of Nonlocality as Implied by Quantum Theory“, Foundations of Physics, 5. tom (1975.).

  10. S. Aurobindo, The Synthesis of Yoga (Aurobindo Ashram, Pondicherry, Indija, 1957.), str. 993.

  11. Nagarjuna, citiran u knjizi: T. R. V. Murti, The Central Philosophy of Buddhism (Allen & Unwin, London, 1955.), str. 138.

  12. H. P. Stapp, navedeno delo, str. 1310.

  13. W. Heisenberg, Physics and Philosophy (Allen & Unwin, London, 1963.), str. 96.

  14. Mundaka Upanishad, 2.2.5.

  15. Videti stranu 118.

  16. W. Heisenberg, navedeno delo, str. 75.

  17. Ibid., str. 57.

  18. J. A. Wheeler, u zborniku: J. Mehra (prir.) The Physicist's Conception of Nature (D. Reidel, Dordrecht, Holandija, 1973.), str. 244.

  19. Brihad-aranyaka Upanishad, 4.5.15.

  20. Chuang Tzu, preveo James Legge, priredila Clae Waltham (Ace Books, Njujork, 1971.), poglavlje 6.

  21. O ovome će biti više reči u osamnaestom poglavlju.

  22. Lama Anagarika Govinda, Foundations of Tibetan Mysticism (Rider, London, 1973.), str. 93.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba
MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinu

DUHOVNOST U STUDENOM...

LISTOPAD...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi želim vam sretnu i veselu nedjelju. Lijep pozdrav! Božica

    08.11.2026. 08:00h
  • Član bglavacbglavac

    Počinje novi radni tjedan po novom vremenu. Želim vam puno uspjeha i sreće. Lp

    26.10.2026. 07:07h
  • Član bglavacbglavac

    Pozdrav dragi magicusi, sretnu i blagoslovljenu nedjelju vam želim. Lp. Božica

    13.09.2026. 07:38h
  • Član bglavacbglavac

    Laku noć vam želim dragi magicusi!

    31.08.2026. 23:35h
  • Član iridairida

    Uživajte u zadnjem pravom ljetnom mjesecu, i sporijem ritmu življenja...

    01.08.2026. 14:06h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro! Srtnu i blagoslovljenu nedjelju vam želim. Lijep pozdrav!

    05.07.2026. 08:07h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi , čuvajte se ovih vrućina. Želim vam sretan i lijep dan. Lp

    26.06.2026. 07:01h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

‹ TAO FIZIKE - ZEN S ONE STRANE SVETA SUPROTNOSTI›