PUT ISTOČNJAČKOG MISTICIZMA
Sedmo poglavlje
KINESKA MISAO
Kada je budizam stigao u Kinu, oko prvog veka n. e., naišao je na kulturu koja je bila stara preko dve hiljade godina. U toj drevnoj kulturi filozofska misao je dostigla svoj vrhunac tokom kasnog perioda Čou (oko 500–221. pre n. e.), zlatnog doba kineske filozofije i od tada je uvek bila visoko cenjena.
Od samog početka, ova je filozofija posedovala dva komplementarna aspekta. Kako su Kinezi praktičan narod s visoko razvijenom društvenom svešću, sve su se njihove filozofske škole, na ovaj ili onaj način, bavile životom u društvu, ljudskim odnosima, moralnim vrednostima i načinom vladavine. To je, međutim, samo jedan aspekt kineske misli. Njega nadopunjuje onaj aspekt koji odgovara mističkoj strani kineskog karaktera, i koji je zahtevao da najviši cilj filozofije bude prevazilaženje društva i svakodnevnog života, i dostizanje jednog višeg nivoa svesti. To je nivo mudraca, kineskog ideala prosvetljenog čoveka koji je dostigao mistično sjedinjenje sa univerzumom.
Kineski mudrac ne boravi, međutim, isključivo na tom visokom duhovnom nivou, već je podjednako zainteresovan i za svetovne stvari. On u sebi ujedinjuje dve komplementarne strane ljudske prirode – intuitivnu mudrost i praktično znanje, kontemplaciju i društveno delanje – koje Kinezi povezuju sa slikama mudraca i kralja. Potpuno ostvarena ljudska bića, po rečima Čuang Cea:
svojim mirovanjem postaju mudraci, svojim kretanjem kraljevi1.
Tokom šestog veka pre n. e., ove dve strane kineske filozofije razvile su se u dve odvojene filozofske škole, konfucijanizam i taoizam. Konfucijanizam je bio filozofija društvene organizacije, zdravog razuma i praktičnog znanja. On je kineskom društvu dao sistem obrazovanja i stroga pravila društvene etikete. Jedan od njegovih glavnih ciljeva bio je da sačini etičku osnovu za tradicionalni kineski porodični sistem sa njegovom složenom strukturom i ritualima obožavanja predaka. Taoizam se, s druge strane, prevashodno bavio posmatranjem prirode i pronalaženjem njenog Puta ili tao-a. Ljudska sreća se, po taoistima, dostiže onda kada pratimo prirodni poredak, delajući spontano i verujući svom intuitivnom znanju.
Ova dva trenda u mišljenju predstavljaju suprotne polove kineske filozofije, ali su u Kini oni uvek smatrani polovima jedne iste ljudske prirode, te stoga komplementarnim. Konfucijanizam se obično naglašavao u vaspitanju dece koja su morala da nauče pravila i konvencije neophodne za život u društvu, dok su se taoizmom uglavnom bavili stariji ljudi kako bi povratili i razvili onu prvobitnu spontanost koju su društvene konvencije razbile. U jedanaestom i dvanaestom veku neokonfucijanska škola je pokušala da napravi sintezu konfucijanizma, budizma i taoizma, što je svoj vrhunac dostiglo u filozofiji Ču Hsija, jednog od najvećih kineskih mislilaca. Ču Hsi je bio izuzetan filozof koji je konfucijansku učenost združio sa dubokim razumevanjem budizma i taoizma, ugrađujući u svoju filozofsku sintezu elemente iz sve tri ove tradicije.
Konfucijanizam je svoje ime dobio po Kung Fu Ceu ili Konfuciju, veoma uticajnom učitelju s velikim brojem učenika koji je kao svoj glavni cilj video prenošenje drevne kulturne baštine svojim učenicima. Pri tome je on, međutim, otišao dalje od jednostavnog prenošenja znanja, jer je tradicionalne ideje tumačio u skladu sa sopstvenim poimanjem morala. Njegovo učenje se zasnivalo na takozvanih Šest klasika, starim knjigama koje su sadržavale filozofske misli, rituale, poeziju, muziku i istoriju, a koje su predstavljale duhovnu i kulturnu baštinu „svetih mudraca“ iz kineske prošlosti. Kinesko predanje povezuje Konfucija sa svim tim delima, bilo kao autora, komentatora ili priređivača; no, prema savremenim saznanjima, on nije bio ni autor, ni komentator, pa čak ni priređivač bilo koje od Klasika. Njegove sopstvene ideje postale su poznate kroz Lun Yu, ili Konfucijeve Analekte, jednu zbirku izreka koju su sastavili neki od njegovih učenika.
Začetnik taoizma bio je Lao Ce, čije ime doslovno znači „Stari Učitelj“ i koji je, prema predanju, bio stariji savremenik Konfucija. Za njega se govori da je bio autor kratke knjige aforizama koja se smatra glavnim tekstom taoizma. U Kini ona se obično naziva jednostavno Lao-ce, a na Zapadu je poznata kao Tao Te Cing, „Knjiga o Putu i Moći“, što je ime koje joj je dato u kasnijim vremenima. Već sam pominjao paradoksalni stil i snažan i poetski jezik ove knjige koju Džozef Nidem smatra „bez izuzetka najdubljim i najlepšim delom na kineskom jeziku“2.
Druga značajna taoistička knjiga jeste Čuang-ce, mnogo obimnije delo od Tao Te Cinga, za čijeg se autora, Čuang Cea, smatra da je živeo oko dve stotine godina nakon Lao Cea. Moderna nauka smatra, međutim, da se ni Čuang-ce, kao verovatno ni Lao-ce, ne mogu smatrati delima jednog autora, već da se pre radi o zbirkama taoističkih spisa koje su različiti autori sastavili u različitim vremenima.
I Konfucijevi Analekti i Tao Te Cing pisani su onim jezgrovitim, sugestivnim stilom koji je tipičan za kineski način mišljenja. Kineski um nije naginjao apstraktnom logičkom mišljenju i razvio je jezik koji se veoma razlikuje od onoga koji se razvio na Zapadu. Mnoge njegove reči mogu se koristiti kao imenice, pridevi ili glagoli, a njihov redosled nije se određivao toliko gramatičkim pravilima koliko emocionalnim sadržajem rečenice. Klasična kineska reč se veoma razlikovala od apstraktnog znaka koji označava neki jasno određeni pojam. Bio je to pre jedan zvučni simbol snažne sugestivne moći, koji doziva u um jedan neodređeni složaj slikovnih predstava i emocija. Namera govornika nije bila tolika da izrazi neku intelektualnu ideju, koliko da izvrši uticaj na slušaoca. Slično tome, ispisani karakter nije bio tek neki apstraktni znak, već je predstavljao organski obrazac – jedan „gestalt“ – koji je u sebi čuvao punoću slika i sugestivne moći reči.
Kako su se kineski filozofi izražavali jezikom koji je tako dobro odgovarao njihovom načinu mišljenja, njihovi su spisi i izreke mogli biti kratki i neodređeni, a ipak bogati sugestivnim slikama. Jasno je da se mnogo od te slikovitosti mora izgubiti u prevodu na zapadne jezike. Prevod jedne rečenice iz Tao Te Cinga, na primer, u stanju je da prenese samo mali deo bogatog složaja ideja sadržanih u originalu, što je razlog zbog kojeg različiti prevodi te kontroverzne knjige često izgledaju kao potpuno različiti tekstovi. Kao što je rekao Fung Ju Lan, „Bila bi potrebna kombinacija svih već postojećih prevoda, kao i mnogih još neurađenih, da bi se razotkrilo svo bogatstvo Lao-cea i Konfucijevih Analekta u njihovom izvornom obliku“3.
Kinezi su, kao i Indijci, verovali da postoji jedna krajnja stvarnost koja prožima i ujedinjuje mnogostrukost stvari i događaja koje posmatramo:
Postoje tri izraza – „potpun“, „sveobuhvatan“, „celina“. Ta su imena različita, ali je stvarnost kojoj težimo kroz njih ista: odnosi se na onu Jednu stvar4.
Ovu stvarnost oni su nazivali tao, što je izvorno značilo „put“. To je put ili proces univerzuma, poredak prirode. U kasnijim vremenima, konfucijanci su mu dali drugo tumačenje. Oni su govorili o tao-u čoveka ili tao-u ljudskog društva, shvatajući ga kao ispravan način života u moralnom smislu.
U svom izvornom kosmičkom smislu, tao je krajnja, neodredljiva stvarnost i kao takav on je ekvivalentan hinduističkom brahmanu i budističkoj dharmakaji. Međutim, on se od tih indijskih pojmova razlikuje svojim suštinski dinamičnim kvalitetom, koji, po kineskom shvatanju, predstavlja samu suštinu univerzuma. Tao je kosmički proces u kojem učestvuju sve stvari; svet se sagledava kao neprekidno proticanje i promena. Hinajanski budizam je, sa svojim učenjem o nepostojanosti, imao jedno sasvim slično shvatanje, ali ga je uzimao samo kao osnovnu pretpostavku ljudske situacije razrađujući dalje njene psihološke posledice. S druge strane, Kinezi su verovali ne samo da proticanje i promena predstavljaju suštinska svojstva prirode, već i da u tim promenama postoje postojani obrasci koje ljudi treba da posmatraju. Mudrac prepoznaje te obrasce i svoje delanje upravlja u skladu sa njima. Na taj način on postaje „jedan sa tao-om“ živeći u skladu sa prirodom i uspevajući u svemu čega se lati. Po rečima Huai Nan Cua, filozofa iz drugog veka pre n. e.:
Onaj ko se prilagođava toku tao-a, prateći prirodne procese Neba i Zemlje, nalazi da je lako upravljati celim svetom5.
Kakvi su, dakle, to obrasci kosmičkog puta koje ljudska bića treba da prepoznaju? Osnovno svojstvo tao-a jeste ciklična priroda njegovog neprekidnog kretanja i promene. „Vraćanje je kretanje tao-a“, kaže Lao Ce, i „Otići daleko znači vratiti se“. Ideja je da sve pojave u prirodi, i one iz fizičkog sveta i one iz ljudskih situacija, pokazuju ciklične obrasce dolaženja i odlaženja, širenja i skupljanja.
Ta ideja verovatno je izvedena iz kretanja sunca i meseca i iz smene godišnjih doba, ali je uzimana i kao pravilo za život. Kinezi veruju da kad god neka situacija dospe do svoje krajnosti, ona se mora preokrenuti i pretvoriti u sopstvenu suprotnost. To duboko uverenje davalo im je hrabrosti i postojanosti u teškim razdobljima, a u vremenima uspeha činilo ih je opreznim i skromnim. Ono je dovelo do učenja o zlatnoj sredini u koju veruju i taoisti i konfucijanci. „Mudrac“, kaže Lao Ce, „treba da se odrekne krajnosti, rasipništva i neumerenosti“7.
Po kineskom shvatanju bolje je imati premalo nego previše, bolje je učiniti premalo nego preterati, jer mada na taj način možda nećemo dospeti jako daleko, sigurni smo da idemo dobrim pravcem. Baš kao što će se i čovek koji želi da ode što dalje na Istok na kraju obresti na Zapadu, tako će i oni koji gomilaju sve više i više novca da bi uvecali svoje bogatstvo na kraju završiti u siromaštvu. Odličnu ilustraciju za ovu staru kinesku mudrost predstavlja moderno industrijsko društvo koje neprekidno pokušava da poveća „životni standard“ pogoršavajući tako kvalitet života svih svojih članova.
Uvođenjem polarnih suprotnosti jina i janga, ideji o cikličnim obrascima u kretanju tao-a data je definitivna struktura. One su ta dva pola koji postavljaju granice ciklusima promene:
Dospevši do vrhunca, jang se povlači pred jinom; dospevši do vrhunca, jin se povlači pred jangom8.
Po kineskom shvatanju, sve manifestacije tao-a nastaju iz dinamičkog preplitanja ove dve polarne sile. Ta je ideja veoma stara i mnoge su generacije radile na simbolizmu arhetipskog para jina i janga dok on nije postao temeljni pojam kineskog mišljenja. Reči jin i jang izvorno su označavale senovitu i sunčanu stranu planine, što je značenje koje dobro pokazuje relativnost ta dva pojma:
Ono što pušta da se pojavi sad tama, a sad svetlost, jeste tao9.
Još od veoma starih vremena, ova dva arhetipska pola prirode prikazivana su ne samo pomoću svetlog i tamnog, već takođe i muškog i ženskog, čvrstog i popustljivog, gornjeg i donjeg. Jang je, kao snažna, muška, stvaralačka moć, povezivan sa Nebom, dok je jin, kao tamni, prijemčivi, ženski i majčinski element, predstavljan kao Zemlja. Nebo je gore i puno je kretanja, Zemlja je – po starom geocentričnom shvatanju – dole i nepokretna, pa stoga jang simbolizuje kretanje, a jin mirovanje. Na području mišljenja, jin je složeni, ženski, intuitivni um, a jang jasni i racionalni muški intelekt. Jin je tiho, kontemplativno mirovanje mudraca, jang je snažna, stvaralačka delatnost kralja.
Dinamički karakter jina i janga ilustrovan je drevnim kineskim simbolom koji se naziva Tai-ci Tu, ili „Dijagram Krajnjeg Vrhovnog“:
Ovaj dijagram predstavlja jedan simetrični raspored tamnog jina i svetlog janga, ali ta simetrija nije statična. To je jedna rotaciona simetrija koja vrlo snažno sugeriše kontinuirano kretanje:
Jang se kružno vraća svom početku, jin dostiza svoj vrhunac i povlači se pred jangom10.
Dve tačke na dijagramu simbolizuju ideju da kad god jedna od sila dostiza svoj vrhunac, ona već u sebi sadrži seme svoje suprotnosti.
Par jina i janga je veliki lajtmotiv koji prožima kinesku kulturu i određuje sve aspekte tradicionalnog kineskog načina života. „Život je“, kaže Čuang Ce, „skladno mešanje jina i janga“11. Kao narodu zemljoradnika, Kinezima su kretanja sunca i meseca i promene godišnjih doba oduvek bili bliski. Stoga su oni smenu godišnjih doba i prateće pojave rasta i raspadanja u organskoj prirodi videli kao najjasnije izraze preplitanja između jina i janga, između hladne i mračne zime i svetlog i toplog leta. Preplitanje dveju suprotnosti ogleda se i u hrani koju jedemo, jer ona sadrži elemente jina i janga. Zdrava ishrana se za Kineze sastoji u uravnotežavanju tih jin i jang elemenata.
Tradicionalna kineska medicina se takođe zasniva na ravnoteži jina i janga u ljudskom telu i svaka se bolest smatra poremećajem u toj ravnoteži. Telo se deli na jin i jang delove. Uopšteno govoreći, unutrašnjost tela je jang, njegova površina je jin; zadnji deo je jang, prednji je jin; unutar tela postoje jin i jang organi. Ravnoteža između svih tih delova održava se neprekidnim protokom ci-a ili vitalne energije, duž jednog sistema „meridijana“ na kojima se nalaze akupunkturne tačke. Svaki organ je povezan sa po jednim meridijanom i to tako da jin organima pripadaju jang meridijani i obrnuto. Kad god je protok između jina i janga blokiran, telo se razboljeva, a bolest se leči tako što se u akupunkturne tačke zabadaju igle kako bi se stimulisao i ponovo uspostavio protok ci-a.
Izgleda tako da preplitanje jina i janga, praiskonskog para suprotnosti, predstavlja onaj princip koji upravlja svim kretanjima tao-a, ali se Kinezi nisu zaustavili na tome. Oni su krenuli i dalje da izučavaju različite kombinacije jina i janga koje su razvili u jedan sistem kosmičkih arhetipova. Taj sistem je razrađen u Ji Dingu, ili Knjizi Promena.
Knjiga Promena je prva od konfucijanskih Klasika i mora se smatrati delom koje leži u samom srcu kineske misli i kulture. Autoritet i ugled koji je ona uživala u Kini tokom hiljada godina može se uporediti samo sa autoritetom i ugledom svetih spisa, kao što su vede ili Biblija u drugim kulturama. Poznati sinolog Ričard Vilhelm (Richard Wilhelm) započinje uvod u svoj prevod ove knjige sledećim rečima:
Knjiga Promena – na kineskom Ji Ding – bez sumnje je jedna od najznačajnijih knjiga u svetskoj književnosti. Ona potiče još iz mitskih vremena i obuzimala je pažnju najvećih učenjaka Kine sve do današnjeg dana. Gotovo sve što je najveće i najznačajnije u tri hiljade godina kineske kulturne istorije ili je crplo nadahnuće iz ove knjige ili je izvršilo uticaj na tumačenje njenog teksta. Stoga se sa sigurnošću može reći da je u stvaranje Ji Dinga bila nataložena mudrost hiljada godina12.
Knjiga Promena je stoga delo koje je organski raslo tokom hiljada godina i koje se sastoji od mnogih slojeva koji potiču iz najznačajnijih perioda kineske misli. Polazna tačka ove knjige bio je skup od šezdeset četiri figure ili „heksagrama“ koji se zasnivaju na simbolizmu jina i janga i koji su se koristili za proricanje. Svaki heksagram se sastoji od šest linija koje mogu biti bilo isprekidane (jin) ili pune (jang), tako da njihovih šezdeset četiri sačinjava sve moguće kombinacije te vrste. Ovi su heksagrami, koji će kasnije biti detaljnije razmatrani, smatrani kosmičkim arhetipovima koji predstavljaju obrasce tao-a u prirodi i ljudskim situacijama. Svaki od njih je dobio naziv i snabdeven je kratkim tekstom, takozvanom presudom, koja je trebalo da ukaže na pravac delanja koji je u skladu sa dotičnim kosmičkim obrascem. Kasnije je dodan još jedan kratak tekst, takozvana slika, koja razvija značenje heksagrama u nekoliko često izuzetno poetskih redaka. Treći tekst tumači svaku od šest linija u heksagramu jezikom koji je nabijen mitskim predstavama, često teško shvatljivim.
Te tri kategorije teksta sačinjavaju osnovne delove knjige koji su se koristili za proricanje. Jednim složenim ritualom sa pedeset strukova hajdučke trave određivan je heksagram koji odgovara ličnoj situaciji onoga koji je postavio pitanje. Ideja je bila da se u heksagramu učini vidljivim kosmički obrazac tog trenutka i da se iz proročanstva vidi koji mu je pravac delanja primeren:
U Promenama postoje slike da bi otkrile, postoje presude da bi se tumačilo, dobra sreća i nesreća određuju se kako bi se donela odluka13.
Ji Ding nije, prema tome, konsultovan tek zato da bi se saznala budućnost, već pre zato da bi se otkrio složeni raspored sila u sadašnjoj situaciji kako bi se moglo ispravno delovati. Taj stav je uzdigao Ji Ding iznad nivoa obične knjige za gatanje i učinio od njega knjigu mudrosti.
Ji Ding nije, prema tome, konsultovan tek zato da bi se saznala budućnost, već pre zato da bi se otkrio složeni raspored sila u sadašnjoj situaciji kako bi se moglo ispravno delovati. Taj stav je uzdigao Ji Ding iznad nivoa obične knjige za gatanje i učinio od njega knjigu mudrosti. Upotreba Ji Dinga kao knjige mudrosti zapravo je daleko značajnija od njegove upotrebe u svrhu gatanja. On je nadahnjivao vodeće umove Kine tokom vekova, i među ostalima i Lao Cea koji je neke od svojih najdubljih aforizama izvukao iz tog izvora. Konfucije je intenzivno proučavao Knjigu Promena i najveći deo komentara na tekst koji sačinjavaju kasniji sloj knjige potiču od njegove škole. Ti komentari, takozvanih Deset krila, kombinuju strukturalno tumačenje heksagrama sa filozofskim objašnjenjima.
U samom središtu konfucijanskih komentara, kao i celokupnog Ji Dinga, stoji naglasak na dinamičkom aspektu pojava. Neprekidna transformacija svih stvari i situacija predstavlja suštinsku poruku Knjige Promena:
Promene su knjiga Koju čovek ne može zaobići. Njen tao se večno menja – Smena, kretanje bez stanke, Protičući kroz šest praznih mesta, Nadolazeći i opadajući bez krutog zakona, Čvrsto i popuštajuće jedno drugog preobražavaju. Ne mogu se zarobiti pravilima, Samo promena ovde je na delu14.
[Fusnote iz izvornog teksta]:
-
Chuang Tzu, preveo James Legge, priredila Clae Waltham (Ace Books, Njujork, 1971), poglavlje 13.
-
J. Needham, Science and Civilisation in China (Cambridge University Press, London, 1956), II tom, str. 35.
-
Fung Yu-Lan, A Short History of Chinese Philosophy (Macmillan, Njujork, 1958), str. 14. (Ili prevod: Fung Ju-Lan, Istorija kineske filozofije, Nolit, Beograd, 1977).
-
Chuang Tzu, nav. delo, poglavlje 22.
-
Citirano u J. Needham, nav. delo, II tom, str. 51.
-
Lao Tzu, Tao Te Ching, prev. Ch'u Ta-Kao (Allen & Unwin, London, 1970), poglavlja 40 i 25.
-
Lao Ce, poglavlje 29, prevod sa kineskog Radosav Pušić.
-
Wang Ch'ung, A.D. 80, citirano u J. Needham, nav. delo, IV tom, str. 7.
-
R. Wilhelm, The I Ching or Book of Changes (Routledge & Kegan Paul, London, 1968), str. 297.
-
Kuei Ku Tzu, četvrti vek pre n. e., citirano u J. Needham, nav. delo, IV tom, str. 6.
-
Chuang Tzu, nav. delo, poglavlje 22.
-
R. Wilhelm, nav. delo, str. XLVII.
-
Ibid., str. 321.
-
Ibid., str. 348.
Slobodno pošalji iduće poglavlje kad god poželiš!











bglavac
irida

















