Nepoznatim putovima Duša ljudska hrli
Oduvijek i zauvijek ista Svjetlost nju sad grli
Sa nježnošću dodiruju je ljubavni skuti.
Ljudsko tijelo nudi hram, tek prijevozno sredstvo
O kojemu se tako loše za života brinemo
Zaboravljamo na svoje božansko sebstvo
Iskrica tek sijevne, kad leđa povijemo.
Tad u pomoć dozivamo, anđele i Boga
I nudimo obećanje koje u zaborav pada
Opija nas materija, ovozemaljska droga
U dodiru sa Svjetlom ne nalazimo slada.
Možda je to školovanje, stepenica jedna
Životna priča Duši našoj vrijedna
Kao svjetionik kapetanu u uzburkanoj noći.
Tad nastupa trenutak u kojemu svi šute
Tijelo odlažemo kao kaput stari
Probuđena Duša grli svjetlosne skute
I za materiju više ne mari.
Zašto onda ne zapitati sebe;
Kojim to putovima Duša moja plovi?
Zašto sad i ovdje susrećem baš tebe
Čija je to Svjetlost što u zagrljaj nas lovi?
Nepoznatim putovima Duša ljudska hrli
Oduvijek i zauvijek ista Svjetlost nju sad grli
Sa nježnošću dodiruju je ljubavni skuti.
edin.kecanovic
irida
bglavac
