Šaputava zvijezda pogled moj sad mami
Bajkovitu pjesmu u odsjaju krije
Pomišljam ; nemoguće da smo u Svemiru sami!
On se kao uvijek na to slatko smije ...

Potiho, da ne čuje nitko
Galaktičko Sunce signal svoj mi šalje
Propuštam ga tijelom prozračno i pitko
Do slijedeće galaksije, možda još i dalje ...

Odjednom zaiskri sav nebeski svod
Pretaču se boje duginoga sklada
Mislima hvatam vanzemaljski brod
Prepun svjetlosti i duševnoga slada ...

Kako ljudi mogu pomišljati samo,
Da oni su jedina božanska vrsta?
Kad djelić je sićušan sveg onoga što znamo
Čak ni vjera mnogima nije još ni čvrsta ...

I zar ne osjećaju toplinu sa zvijezda
Kad okom svrnemo put nebeskog kraja
Zemlja je naša poput mekanoga gnijezda
Isječak rasplesanog obećanog raja...

Pulzacije se protežu kroz galaksije neznane
To Univerzum diše, usporava ritam
Zaljubljenim dušama uzdasi se mame
Jer ljubav je sadržaj i zvijezdama bitan ...

Koliko će generacija prolaziti slijepo
Bez ijednog pitanja i odgovora dana
U stihovima molim Univerzum lijepo,
Daruj nam saznanje da Zemlja nije sama ...

Međ' tolikim prostorom , tek kamenčić treći
U galaksiji mliječnoj morski kristal slani,
Šaputavoj zvijezdi ponovno ću reći;
Nemoguće da smo u Svemiru sami ...

(safiris.blog2008)