Ne... ne želim vidjeti budućnost!
Čak i onda ako otvore se,
Samo za mene ta vremenska vrata,
Ne, ne želim to, jer strah je veći
I uvijek se pitam:  Tko je taj,
Što nam svima broji otkucaje
Životnoga vremenskoga sata?


A onda opet, hrabrost progovori
Ili ludost jednog još luđeg srca
I ruku skidam sa očiju svojih
A budućnost vječnim plamenom gori
I ja osjećam da sam sve bliže
Nadomak sam , osjećaja tvojih.


Vidim. I osjećam.
Nešto važno u plamenu piše
Tek pročitam prvu riječ, kad
Neka Svjetlost rečenicu izbriše.
Glas odjekuje u daljini
To je poziv onostranog svijeta,
Pitam se da li to je poziv, ili ukor
Mojoj duši što sudbinu ometa.


Sjećanja se tada jave
Na prošlost, na ljubav
Na tugu, na sreću
Na prijatelje. Strance.
Na sve meni poznato
I na nepoznato. Neznance.
I otkrivam ja u sebi nešto novo
Avanturu što životom se zove,
Koju proživjeti ne bih znala
Jer sadašnjost je poklon duši
Što sudba ga je sama dala.


Ne, ne želim vidjeti budućnost
Želim biti sada i ovdje.
Ma koliko to je bolno, ili lijepo
Budućnost neka bude tajna
I kročiti ću u nju slijepo.
Vjera će mi biti pratnja
Ljubav plašt moje Duše
Misli moje slobodna krila
Da.Ja živim u sadašnjosti.
Tu prošlost se sa budućnostli slila.


Jer dok pišem ovaj stih
I...
U prošlosti ga ja ostavljam
Tebi što ga sada čitaš
Osjećaje svoje u budućnost ja javljam.
Prelijepa je ova igra
Našeg vremenskoga Stvoritelja
U budućnost da se pletem
Ne, to više nije moja želja!