Tiho, tiše, noću kad snivamo

Ostavljamo tijelo u postelji mekoj

Čini se kao da duhom izbivamo

Polijećemo prema dimenziji nekoj...

 

Dalekoj, nepoznatoj ...

Ili možda duši našoj znanoj,

Odbacujemo težak energetski sloj

Krećući se bestežinsko prema zori ranoj.

 

Zori koja rudi iza Dimenzionih vrata

I privlači nas radosno svjetlošću svojom

S ove strane pratnja su nam otkucaji sata

Posuti treperavom ponoć- modrom bojom.

 

I prisutnost Bića koje kazuje nam put

Bez imalo straha od stranih nam daljina

Nevidljivim dlanom milujemo nježan skut

Koji čini aurom obavijena haljina.

 

Zavirujemo krišom,u taj novi svijet

Svaki treptaj poziva nas na svjetlosni korak

Što za sobom ostavlja tek rascvjetao cvijet

I slađahan miris, nimalo trp il' gorak.

 

Lahorasti ugođaj miluje nutrinu

Prozirnim se tijelom razasula duga

Udaljena galaksija nudi nam blizinu

Koju ne nastanjuju, niti strah ni tuga.

 

Zašto onda čovjek ne uđe na vrata?

Pozivnicu dobio je još pradavnih dana

Već uspavano osluškuje otkucaje vječnog sata

I pred zoru dušu svoju bjesomučno slama.

 

Ne vjeruje onome što ne vide ljudske oči

Pobija svo Znanje, koje od sebe u sebi krije,

Jedan korak dovoljan je, al' da li će moći,

Potražiti mjesto, o kojemu mu Duša snije?