Prisjetimo se kako je sve počelo.

U Hrvatskoj je prvi svibnja prvi puta obilježen još 1890. godine.

U spomen na velike radničke prosvjede koji su se održali u Chicagu 1. svibnja 1886. godine taj datum se diljem svijeta obilježava kao Međunarodni praznik rada.

Razvojem industrije u 19. stoljeću počinje nemilosrdno iskorištavanje radnika odstrane vlasnika i poslodavaca. Male nadnice, dnevni rad i do 18 sati, iskorištavanje dječje radne snage i život na rubu egzistencije rezultirali su nizom štrajkova u kojima su se zahtjevali dostojniji uvjeti rada i života. Najveći radnički pokreti dogodili su se u zemlji koja je imala najbrže rastuću industriju – SAD-u.

Vrhunac se dogodio u Chicagu kada je na ulice izašla masa od oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Vlast je na prosvjednike poslala jake policijske snage te je izbio žestoki sukob pri čemu je šest radnika ubijeno, a njih pedesetak ranjeno. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.

Tri godine kasnije na prvom kongresu Druge internacinale odlučeno je da će se svakog 1. svibnja održavati prosvjedi dok god radnici ne izbore pravo na dostojan život i rad. Već od sljedeće godine taj dan se slavi kao Međunarodni dan opće solidarnosti radništva.

Trebalo je proći nekoliko desetljeća dok su se radnici, prvestveno u demokratskim zemljama, djelovanjem sve jačih sindikata uspjeli izboriti za svoja prava sporazumjevajući se s poslodavcima uz posredovanje države. U totalitarnim režimima i nerazvijenim državama radnici su bili zaštićeni samo deklarativno, a u stvari su bili izrabljivani za boljitak države.

U Hrvatskoj je prvi svibnja prvi puta obilježen još 1890. godine kada su radnici također tražili prava sažeta u zahtjeve tri osmice. U Zagrebu je održano niz skupova i prosvjeda, a najveći je održan u zgradi Hrvatskog doma gdje su govornici naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”.

U neovisnoj Hrvatskoj 1996. godine Sabor je donio odluku da je 1. svibnja neradni dan koji se obilježava kao praznik pod nazivom Blagdan rada, to je izmjenjeno 2001. godine kada je službeni naziv izmjenjen u Praznik rada.

Danas je situacija kao na početku. Profit je iznad svega, a radnička prava se ne poštuju. Radnici večinom šute da ne izgube i to malo što dobiju. Mnogi rade, a plaću ne dobivaju, naknade se rijetko gdje isplačuju pa su oni hrabriji su u potrazi za bolje plaćenim poslom izvan domovine. Zaboravlja se da bez radnika nem ni profita. Želimo da se razina svijesti povisi pa će onda prestati i iskorištavanje poštenih i čestitih radnika. Kad se moral i etika vrati u poslovni odnos tada nastupa i blagostanje za sve. Osobni probici su nedopustivi na štetu radnika ali nažalost meki misle da imaju moč. Međutim smiso moči je dobrobit za sve jer moč ima onaj tko ima dovoljno ljubavi za sve ljude. Oni koji nemaju ljubavi u sebi su silnici i postižu sve upotrebom sile. Podizanjem svjesnosti stvaramo novo doba i dobrobit za sve. 

Još jednom, sretan vam praznik i uživajte u njemu zaslužili ste, zaboravite koronu , klimatske promjene, nestašicu hrane i slične agende jer to su ionako sve izmislili oni koji nas tlače jer im to mi dozvoljavamo!  Pamet u glavu.