Zdravlje ulazi na usta

http://www.bhdani.com/arhiva/276/z101.shtml

jećam se jednog susreta sa Borom Spasojevićem u njegovim, a i mojim, poodmaklo zrelim godinama. Izgledao je mnogo bolje nego svi njegovi vršnjaci, a neki od njih, lijepi, vrsni sportisti, bili su već i pod zemljom (Braco "Milica", Sreto Šćepanović). Upitah ga čime se može objasniti razlika između njega i nas. "Mojim zdravljem, a za njega mogu da zahvalim svojim roditeljima koji su me vrlo rano naučili šta je prava hrana", odgovorio je.

Da bismo znali šta je prava hrana koju naše tijelo treba i za koju će nas nagraditi vitalnošću, u današnje vrijeme moramo se o tome obavještavati. Ma čime se bavili i ma kako sofisticiran bio predmet interesa, naše tijelo, da bi funkcionisalo u punom zdravlju, treba oko 50 komponenata koje ne može samo da proizvede. Treba znati kako mu ih obezbijediti. Teško da to doktor može reći: ne treba mu ni zamjeriti, jer u nastavnom planu po kojem je obučavan nije bilo puno mjesta za predmet ishrana. A naše tijelo, čiju doktori svaku i najmanju žilicu treba da znaju, i znaju, napravljeno je od hrane, vode i kisika.

Osim toga, odgovorni smo i za svoje potomstvo. Svakako želimo da naša djeca izgrade dobar imunološki, kardiovaskularni sistem, probavu te mentalne funkcije. Dobre temelje svemu tome daje dobra ishrana. Ako je dijete hiperaktivno, ako ima slabe rezultate u školi, ako je umorno i "ters", ima ekceme, piški u krevet, zaostaje u rastu, sve to ima vrlo velike veze sa hranom koju jede ili ne jede. Neki autori pominju cerebralne nutricionalne alergije i navode da one mogu da reprodukuju svaki psihijatrijski sindrom od autizma do šizofrenije. Roditelji treba da vlastitim primjerom uče djecu da hranu koja se pretvara u našu krv, kosti, mišiće i ostale ćelije našeg tijela razlikuju od one koja nas truje, od koje obolijevamo i debljamo.

19 kašika šećera na dan Dr. Abram Hoffer, jedna od vodećih figura nutricionističke medicine, koji je i sada u svojoj 85. godini zadivljujuće hitrog briljantnog uma i dobrog zdravlja te vrlo aktivan i u naučnom svijetu i u svojoj privatnoj praksi, piše: "Od nastanka poljoprivrede mi nismo morali da se služimo intelektom da bismo pravilno jeli. Naš glavni problem je bio da pribavimo dovoljno hrane. Ono što je bilo na raspolaganju bilo je hranljivo. Pogađale su nas nestašice hrane, često skapavanja od gladi, kada bismo se pomjerali u hladnije krajeve događale su nam se sezonske epidemije skorbuta jer nije bilo svježeg voća i vegetacije. Danas nas u visoko industrijaliziranim zemljama više ne zabrinjava mogućnost gladovanja, ali nam je veliki problem ostvariti dobru ishranu iz osiromašenog kvaliteta naše hrane. Živimo u obilju hrane niskog kvaliteta koju jedemo nasumce i koja većinu nas čini hronično bolesnim. Stigli smo do tačke u našoj evoluciji kada se više ne možemo oslanjati na naša čula, nego uz pomoć inteligencije i znanja moramo odabirati onu hranu na koju je naša vrsta adaptirana i koja će nas održavati u dobrom zdravlju dok živimo. Najveći problem koji je izazvala moderna tehnologija je što je uništila naš osjećaj da možemo razlikovati koja je hrana sigurna i hranljiva, a koja nije."

Humani mamuti koje Peđa Kojović sreće u Americi, a i mi ovdje u Kanadi, svoju hranu, koju vrlo često žvanjaju usput, biraju u supermarketima, gdje je izbor između 15 i 20 hiljada artikala samo naoko bogat. Najveći broj proizvoda sačinjen je od nutricionistički bezvrijednih, čak štetnih, sastojaka - bijelog brašna, šećera, te kobnih trans-masti (margarin, biljno maslo), koji ih čine zamamno prhkim. Otrovni hemijski aditivi toj "hrani" daju "neodoljiv" okus i izgled. Od slanog, naši džinovi najradije u restoranima brze hrane jedu pomfrit i hamburgere od mesa stoke tovljene uz pomoć antibiotika, pečene u ulju koje se nedjeljama ne mijenja, te litrima piju "soft drinks".

Prosječan Sjevernoamerikanac pojede 19 kašika šećera dnevno. Ovaj prosjek uključuje i bebe i one koji znaju da vode računa o svom tijelu, tako da na gore opisane konzumente svakako otpada mnogo više. Ne treba ni u jednom trenutku da se zavaravamo da smo mi genetski drukčiji i da se to nama i našoj djeci ne može desiti. Već sam imala priliku da sretnem našu zemljakinju koja je ovdje došla kao dijete i dostigla dimenzije zbog kojih bi je u Evropi prikazivali u cirkusu. A debele potomke imaju i imigranti iz azijskih kultura gdje se vrlo rijetko sreće gojazan čovjek.

Fenomen da djeca već od osam godina obolijevaju od dijabetesa i srčanih bolesti zbog gojaznosti, veoma "zabrinjava" zdravstvene vlasti. Oni ga, međutim, isključivo pripisuju fizičkoj neaktivnosti mladih i niko nikada u sredstvima informisanja ne pominje ishranu. Moćni biznis. I nemojmo se slučajno zanositi da je naša industrijska hrana mnogo drukčija (iako još uvijek donekle jeste). Mi smo jedino, zasada, manje podložni reklamama, više jedemo hranu koja je pod kontrolom pripremljena kod kuće, nemamo dovoljno para da se kupamo u koli. Tehnološki smo zvjezdane godine iza Amerike (što u ovom kontekstu treba shvatiti kao prednost). Još uvijek, nadam se, ne proizvodimo supu koja ima izgled i okus paradajza a u njoj uopće nema paradajza, ili lažne ćureće odreske.

Budwigov doručak Ne upoznavati se sa opasnostima koje nas vrebaju iz savremene ponude hrane ravno je odluci da se legne i pridrijema nasred autoputa. Sredinom sedamdesetih, među mladim sarajevskim domaćinstvima kružio je recept za "Budwigov doručak". Po njemu se i sjećam da sam već tada koketirala sa prirodnom ishranom. Žalim što tada nisam imala spoznaju kolika je moć hrane pa mi ona zadugo nije postala ozbiljna preokupacija. Zanimljivo je da je mnogo godina kasnije upravo knjiga autora tog recepta moj već probuđeni interes za dijetetiku transformisala u pravu strast za tu oblast.

Budwigov doručak se pravio tako što bi se noć ranije oprala i u vodu potopila manja pregršt grožđica. Ujutro bi se u mlinu za kafu samljele dvije-tri kašike žita. Brašno bi se prelilo vodom i grožđicama. Napokon bi se izribala jedna jabuka te pomiješala sa tom masom. Napravila sam nekoliko takvih doručaka sebi i mužu, primijetila da su vrlo ukusni i nastavila da doručkujem kafu i cigaru. Nisam čak ni obratila pažnju da li sam se tih dana, kad bih pojela taj doručak, osjećala bolje na poslu.

Sudeći po tome kako mi dan nije više mučan, sada kad redovno jedem neke slične jutarnje obroke, vjerovatno jesam.

Autor recepta koji je, pretpostavljam, u izmijenjenom obliku, usmenim predanjem stigao iz Njemačke do Sarajeva i knjige koja me u uzbuđenju držala dobar dio noći je isti: dr. Johanna Budwig, hemičar sa izvrsnim poznavanjem fizike, biohemije, medicine i farmakologije. Ona je rezultate svog pionirskog istraživačkog rada primjenjivala na pacijentima, mahom onima od kojih je medicina već bila digla ruke. Govori se da je izliječila više bolesnika od raka nego Sloan Kettering, Mayo klinika i čuvena MD Anderson klinika zajedno.

Dr. Budwig, koja je polovinu svog vijeka od 85 godina posvetila izučavanju metabolizma masti, ovaj uspjeh u liječenju raka je postizala uključivanjem u dijetu svojih pacijenata dvije jednostavne namirnice: laneno ulje i mladi sir, a eliminisanjem štetnih, nesvarljivih masnoća, te hemijskih aditiva, koje ona naziva respiratornim otrovima. Eksperimentima u laboratoriju i radom na terenu, dr. Budwig je naučno dokazala da izbor pravih masnoća igra odlučujuću ulogu u prevenciji i efikasnoj pomoći kod kardiovaskularnih oboljenja, oboljenja jetre i žuči, dijabetesa, artritisa i rasta tumora.

Revolucionarna otkrića medicina obično prihvata sa zakašnjenjem od 40 godina. U slučaju dr. Budwig, nisu samo medicinski krugovi ignorisali istinu do koje je ona došla, optuživali je i ismijavali. Još žešći su bili moćni poslovni ljudi iz margarinske industrije, za čiji je proizvod naučno utvrdila da je potpuno nesvarljiv i štetan za ljudski, a i životinjski organizam. Ova istina, nažalost, još nije stigla do svih srčanih bolesnika, koji ga i dalje revnosno jedu u uvjerenju da tako pomažu svome srcu.

Izbor masnoće Dio dobro obaviještene evropske javnosti je za nju saznao nakon što je profesor Dam, Danac, koji je u žestokim naučnim prepucavanjima stajao na strani margarinske industrije, iznenada odlučio da kaže istinu. Prije 43 godine objavio je nalaz svog eksperimenta da su spermatozoidi pokusnih mladih mužjaka koji su hranjeni hidrogeniziranim puterom od kikirikija već za osam nedjelja bili mrtvi. Abnormalije su se pojavile na koži, dlaka je opadala, vidljive su bile promjene na bubrezima.

Dr. Budwig je sedam puta bila nominovana za Nobelovu nagradu, a što je nije i dobila, nije teško zaključiti. Citiram dio iz predavanja dr. Budwig održanog davne 1959. u Zürichu: "U oblasti zdravog načina života ponuđene su mnoge vrijedne ideje. Vježbanje na svježem vazduhu, prirodna ishrana, kao što sam je opisala, uvijek je najbolja. Ali sve ovo je ništavno ako se ne razumije pitanje masnoća. Danas u našoj kompliciranoj zapadnoj civilizaciji sa svim njenim abnormalijama i pretjerivanjima, nama su potrebne optimalne masnoće da bismo napunili svoje fizičke i mentalne baterije."

Korekcije u ishrani, prema tome, treba početi sa izborom masnoća. To je opširna i složena tema. Promjena načina ishrane je težak poduhvat. Zahtijeva znanje, strpljenje, upornost, odricanje, prilagođavanje. U prilagođavanju nam priroda ide naruku, pa ono što ne volimo možemo zavoljeti, i obrnuto. Po našem jeziku raspoređeno je oko 5.000 pupoljčića koji su receptori okusa. Preko njih imamo prijatan ukus hrane na koju smo navikli. Oni se, međutim, mogu prilagoditi i na druge okuse, ali ne tako brzo, slično načinu na koji se naše oko prilagođava raznim jačinama svjetla. A promjenu je uvijek lakše prihvatiti ako se zna zašto je nešto tako kako je.