Šestogodišnji prvašići prije 40 godina radili su stvari koje danas sedmogodišnjaci ne mogu, tj. ne smiju29-10-2026Piše Barbara Slade Jagodićkomentari
Ključić oko vrata dobila sam prvog dana osnovne. Majka me taj dan odvela do velike bijele zgrade u novom splitskom kvartu, kamo smo se doselili nekoliko mjeseci ranije, da mi pokaže gdje je učionica 1.D razreda, poljubila me i otišla na posao.
Ključić oko vrata dobila sam prvog dana osnovne. Majka me taj dan odvela do velike bijele zgrade u novom splitskom kvartu, kamo smo se doselili nekoliko mjeseci ranije, da mi pokaže gdje je učionica 1.D razreda, poljubila me i otišla na posao.
Ne sjećam se tko me je pokupio. Prijateljica s kojom sam pričala sjeća se da nju mama nije ni odvela, nego susjeda. Možda nas je ta susjeda sve kasnije pokupila. Nikakva posebnost nije bio taj događaj.
Kako god, ja sam u školu, udaljenu 50 metara od naše zgrade, išla sama već od sutradan. Nisam bila ni napušteno ni zapušteno dijete. Svi su išli sami.
Morala sam prijeći jedan veliki trg, koji će godinama kasnije postati zakrčen parking, i odmah bih bila u školi. Slično mora i moje zagrebačko dijete. Ima 50 metara do škole, s tim da mora prijeći jedan mali pješački s ležećim policajcem, bez semafora.
Škola traje već mjesec i pol, a nitko nije dijete pustio da ide samo u školu. Ja jesam jučer. Od početka škole vježbamo rutu, iako se realno nema što vježbati, ali ajde.
Izađi iz zgrade, idi ravno i nakon 20 metara prijeđi pješački pa skreni desno i nakon 30 metara si u školi.
Hoće li mi doći poziv nekog centra jer dijete samo hoda 50 metara?
Što je naučila, pokazala je jučer. Bila je baš jako ponosna. Svima se pohvalila da je došla sama, pa i učiteljici, a ja čekam hoće li mi doći poziv nekog centra jer dijete samo hoda 50 metara. (Ne zna Mina da sam je gledala s balkona, za svaki slučaj. Nisam si mogla pomoći!) No taj njezin ponos i povjerenje koje sam iskazala mislim da je učinio puno za njezino samopouzdanje.
Druge mame koje sam kasnije srela pogledale su me s blago razrogačenim očima. Nisu rekle ništa, ali izraz lica govorio mi je da sam u njihovim očima kuku, luda što dijete puštam da samo prijeđe tih 50 metara i pješački.
Kad dodam da sam je ipak pratila s prozora, kao da malo odahnu. Sve znam, vidite da si nisam mogla pomoći, pa sam ipak gledala s balkona.
U svima nam je usađen strah jer nas društvene mreže bombardiraju s negativnim vijestima, pa kad vidimo da je dijete oteto ili ozlijeđeno u SAD-u, Bruxellesu ili negdje treće, mi to odmah prebacujemo u memoriju i interpretiramo kao da se što dogodilo u našem kvartu.
Znam da moje djetinjstvo 1985. godine i njezino sada nije isto. Nisam nostalgična baba koja negira stvarnost. Za start, puno je više automobila na cesti, drastično previše. I taj moj splitski kvart sad se guši u automobilima, jednako kao što se guši Zagreb. Jutarnji promet je poseban kaos, svi na sve strane voze, ispred vrtića i škole jedno 50 auta na sva četiri.
Kad to gledam, nekako mi se čini da smo stvorili začarani krug u gradovima: ne puštamo djecu samu jer ima previše auta, a previše je auta dijelom i jer svi voze djecu do vrtića i škole.
Jesmo li ipak možda previše opsesivni oko nadzora naše djece?
Kad djeca nisu s nama, isto su pod nadzorom svake sekunde. Kupuju se pametni satovi da se zna gdje je dijete. U školi je ako ste ga onamo odveli! Ionako ne može dijete samo iz škole, a da ga vi ne pokupite, osim ako niste za to dali pristanak. Ali ako i jeste dali pristanak, a pratite dijete, niste baš opušteni. I ne vjerujete djetetu. Dijete zna da ima na sebi uređaj koji ga prati, sazna to čim prvi put pitate: Zašto nisi odmah došao kući nego si skrenuo u drugu ulicu i išao zaobilazno?
Znate zašto je dijete išlo zaobilaznim putem? Ako znam nešto iz iskustva sebe i ostalih, vjerojatno da zaobiđe bullyje, ne jer se izgubilo. Svi smo točno znali na kojim check pointovima stoje bullyji i puno nas je išlo duljim putem samo da ih izbjegnemo.
Savladavali smo sami izazove u životu, kojih itekako ima kad odrasteš. Ali do tada znaš da sve možeš riješiti ili barem znaš što ne možeš. Taj dulji put učio nas je kako preživjeti u svijetu. Dosta važna vježba koju ipak ne želim djetetu. Jer bullyji ne trebaju nikom.
Ali ima svako odrastanje i druge izazove. I tu smo se počeli miješati pretjerano. Nekad treba reagirati, ali ne se baš upletati u svako zadirkivanje ili udarac koji dijete prijavi. Saslušam, objasnim, razumijem, kažem što bih ja napravila u toj situaciji ili idući put, odnosno treba li te neke stvari ignorirati.
Ne treba sa svima biti prijatelj, ne treba se svakom svidjeti. Onda mi se idući put pohvali kako je to sama riješila. Ona mala više je ne tuče nogom otkad joj je vratila.
S tom mišlju da je sposobna dozvolila sam joj ide ode sama u školu sa sedam godina. Godinu dana je starija nego što sam ja bila! Nisam ja bila nikakvo specijalno dijete; u mojoj generaciji svi smo imali smo skoro šest godina i bili smo samostalni. Danas svi imaju minimalno sedam i nisu samostalni.
Nema više ključića oko vrata, nema običnog sata, ne ostaje se nakon škole na školskom.
Nekad smo nakon nastave trčali van, na igralište ili ispred zgrade, torbe bismo bacili negdje u kut, a doma se išlo kad bi prva mama došla po dijete ili bi se zaderala s prozora. Danas prvašići to ne rade.
Em moraš doći po dijete (još uvijek idem, i to u točno određeno vrijeme jer ne možeš tek tako doći po dijete, a da se nisi najavio), em im je dan isplaniran do zadnje minute između produženog boravka, stranih jezika i treninga. Igranje na ulici koje je skroz spontano možda ide tamo u starijim razredima, ali kod nižih razreda ne. Roditelji moraju biti prisutni, dogovoreni playdateovi pod nadzorom su obavezni. Čak sam i ja upala u tu zamku jer me svi plaše da sam preopuštena!
I onda ćemo se čuditi što su nam djeca nesigurna, nemaju samopouzdanja da išta sami naprave, nemaju motivaciju da sami nešto promijene, ali zato imaju anksioznost jer ih plašimo svaki dan kako će ih netko oteti, pokrasti, zgaziti i slično.
Znam da opasnosti ima. U svemu ima opasnosti. Ali znate li da djeca najviše stradaju u roditeljskom autu i autima bliskih osoba? Tijekom 2025. čak 62 posto djece stradale u prometnim nesrećama bilo je u ulozi putnika u vozilu. Najviše jer nisu vezana!
Tu su i romobili, pa ako ste dovoljno nepametni da djetetu date električni romobil, pridružite se roditeljima za volanom auta kao glavnim uzrokom.
Nisu djeca problem, roditelji su problem. Razmislimo svi o tome.
bglavac
irida
