Žeđ nećemo utažiti polijemo li se kantom vode …

Jedan siromašni seljak čuo je za pleme u blizini planine Urala gdje si mogao dobiti komad zemlje bez novaca. Odlučio je otići tamo i zatražiti komad zemlje za sebe.

“Izaberi komad zemlje koji god želiš”, rekao je starješina plemena. Cijena zemlje bila je simbolična, a seljak će dobiti onoliko zemlje koliko stigne obilježiti od izlaska do zalaska Sunca. Dogovor je bio da će seljak ići prvi i obilježavati zemlju kolčićima, a za njim će ići pripadnici plemena.

“Moraš zatvoriti krug njive prije no što Sunce zađe”, upozorio je starješina seljaka, “inače ćeš izgubiti i zemlju i novac.”

Seljak je sljedećeg jutra uranio, a za njim je krenulo i mnoštvo ljudi iz plemena Osjećao se snažnim i krenuo. Bez odmaranja iskolčio je dužinu od oko četiri i po kilometra. U podne, dok je Sunce nemilice pržilo, pomislio je kako bi trebao krenuti natrag. Ne smije krug razvući previše. Umorio se, popio svu vodu. No, nešto ga je vuklo, još malo, pa još malo… Samo još onaj brijeg, onaj šumarak tamo, samo da njiva ima pravilan izgled… Sunce je još uvijk pržilo, a on je bio sve umorniji, počeo je posrtati i polako uviđati da je prešao granicu svoje izdržljivosti. Zadnjim je naporima uspio doći do želenog mjesta.

“Ovo je snažan i odlučan čovjek koji je zauzeo puno zemlje!” – kazao je starješina s divljenjem.

Seljak je ostao ležati na zemlji. Nije reagirao na povike ljudi i dozivanje. Starješina mu tada priđe i vidje da je seljak mrtav.
„Da si zahvatio malo manje, još uvijek bi bilo dovoljno. Ovako, dosta ti je dva kvadratna metra.“

Koliko često postajemo žrtve vlastitih želja? Glad za materijalnim stvarima nikada ne jenja i ne taži glad, niti žeđ.

Image courtesy of patpitchaya at FreeDigitalPhotos.net

Praktičan život