Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, nekakav samosvjesni i ponosni čovjek, i stupi na splav. "Na drugu obalu, molim", reče splavaru.

Otisnuše se od kraja i zaploviše preko široke rijeke, a učeni čovjek upita splavara:

"Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti splavom plovijaše?"

Splavar ga pogleda s izrazom u očima kao da pokušava dokučiti je li ovaj normalan. Tada reče prijateljski: "Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja."

"He, he", ponosno će učitelj, "zar nisi nikada učio jezika u školi?"

"Nisam", jednostavno odgovori splavar.

"Tada si pola svoga života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje, skoro božanskim, tada, nazvati se može", reče učitelj s uzdignutim kažiprstom.

Splavar je šutio.

Ali ne prođe dugo i diže se jak vjetar, rijeka se uzmuti, nebo se namrgodi, a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore. Udariše gromovi i kiša kao iz kabla.

Nato se splavar nagnu k profesoru: "Plivaše ti znaše?" upita vragolasto.

"Ne, ne znam plivati", začuđeno će profesor.

"E, moj božanski gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo."