I cvijeće uz stazu…

Jedan vodonoša imao je dvije posude, koje bi svakodnevno po nekoliko puta nosio na ramenima, na motki, jednu s jedne, drugu sa druge strane.
Jedna od posuda malo je napukla, druga je bila posve čitava. Kad bi na izvoru napunio obje posude vodonoša bi krenuo put gospodareve kuće. Do kuće ona napukla kanta ostala bisamo do pola puna jer bi voda po putu iscurila iz napukline.
Čitava posuda bila je ponosna sama na sebe dok je napuknuta bila tužna zbog pukotine i vode koja bi iscurila. Jednog je dana rekla svom vodonoši kako je tužna i kako se želi ispričati zbog svoje neuspješnosti.

“Sramim se i htjela bih ti se ispričati.”
“Zašto?” pitao je vodonoša.
„Zbog moje pukotine ti moraš češće po vodu i naporno ti je.” rekla je posuda.
“Kad se budemo vraćali gospodarevoj kući nešto ću ti pokazati.“ reče stari vodonoša svojoj posudi.

Dok su tako hodali od izvora prema gospodarevoj kući vodonoša je posudi pokazao cvijeće uz stazu kojom su prolazili. Posuda je sada po prvi puta primijetila to cvijeće. Do sad bi uvijek razmišljala samo o sovojoj pukotini i o tome koliko će vode uspjeti donijeti do gospodareve kuće. Malo se oraspoložila, ali je i dalje bila zabrinuta.

Vodonoša joj tad reče: “Jesi li primijetila da je cvijeća bilo puno više na tvojoj strani staze? To je zato što ga ti zalijevaš dok hodamo kući. Oduvijek znam za tvoju napuklinu i evo, shvatio sam da je i ona tu s razlogom. Ovo mi cvijeće uljepšava put i olakšava posao. Osim toga, svako malo uberem kiticu i njome ukrasim gospodarev stol. Da ti nisi napukla cvijeća bi bilo puno manje…“

“Flowers”- Image courtesy of tuelekza at FreeDigitalPhotos.net 

Praktičan život