Duša je moja ispunjena nemirom
Onime što nadilazi sve izrečene riječi
Okupana sam plavetno beskrajnim Svemirom
Opija me njegov poj, iscjeljuje, liječi.

Odjeću je Duša rasprostrla podno neba
U golotinji uživa, pruža ruke svoje
Tihi šapat Svemira, sve je što sad treba
Kad ponoćne zvijezde potiho se roje.

Nailazi moreplovac, galaktičko biće
Svoja jedra ispleo je na mliječnoj stazi
Poželio je biti djelić neispričane priče
Jedan uteg milozvučan na duševnoj vazi.

A Svemir se smiješi, žuboravo teče
Prosuo je svjetlosni zvjezdani slap
Tko još može dodir ovaj, u sebi da niječe
Dragocjenu vrijednost krije i ponajmanja kap.

Galaktičko biće u dugu se pretače
Ispunjava auru , ljubi ju i grli
Koprene nevidljive pred njime se svlače
U zagrljaj neobičan moja Duša hrli.

Odjednom sav nemir postaje mir
I to onaj što nadilazi sve ikada izrečeno
U Dušu sad se uvlači zvjezdani vir
U spiralnom je krugu moje biće izlječeno.

Duša je moja okupana Svemirom
Opija me njegov poj, kad stihove mi piše
Ispunjena mirom, ili zvjezdanim nemirom
Oduvijek i zauvijek, u meni on diše.