napisano 25.07.2005. u 6:57h na iskrica weblogu pjesma je iz 1. zbirke poezije "SJENA DUŠE"

 

Mi smo bića bez mira, utopljeni u svom dnu.

Svjetlo nam rijetko obavije dušu, čeznemo za svijetlim likovima, zato jer smo u vlastitoj tami.

U predvorju snova prolaze rasni konji, lelujaju bijele zavjese u stanu bez stanara.

Na svaki način kršim zakon života pojavljivanjem na ovom globusu.

Onog dana kad Mjesec poprimi boju krvi, zaustavit će me čuvar sna na pragu pustoši i pokazat će mi tajna vrata što vode do bagrema rascvjetalog u proljeće na proplanku svjetlosne planine.

Tko će mi reći što stoji na kraju gnjeva, na kraju duge?

Moji snovi su opustošili plameno srce i ostalo je samo mjesto za dlanove kojima pokrivam oči, jer nisu i ne mogu primiti toliku svjetlost.

Na mekanom jastuku proteklog dana odmaraju se noćne suze sa ledenim komadima srca i otpadaju jedno po jedno u ponore do dna.

Dno je mekano, štiti me od prevelike svjetlosti, umorna sam već od bježanja i utapanja u mrtvim vodama praznine.

Umorna sam od besmrtnosti ovog stanja i stalno spominjem neznano ime nekog čovjeka, koji diše prvi dah do moga.

Nema pitanja.

Umor i dalje traje, a grudni koš se diže i spušta u ritmu noćnog otkucaja srca.

http://shadowofsoul.blog.hr

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php