Lepršali su bijeli leptirići u srcu nekoliko dana, neki donesoše čak i lagane nemire, a neki su ljupko i mirno promatrali događaje na obalama rijeke Sna.
Kasnije sam shvatila kako je to lijepo i volim kad mi se pokažu simboli, putokazi, znakovi.
U istom zanosu gdje se ocrtava ovaj bijeli grad iza olujnih oblaka, ocrtavam se i ja od protekle noći ovog jutra – sama sebi.
Nepromijenjeno, između dva leta postoji prostor prijeđene udaljenosti.
U tom prostoru si zapitao koliko je dug taj put, a odgovor je stigao u trenu razdvajanja dvije spojene točke.
Rekao si: «sudbina nas je spojila», odgovorila sam: «sudbina nam se pokazala i otišla.»
U trenu, dok siva koprena kiše zastire ovaj bijeli grad, mirno i bez riječi, do nekog novog svitanja, zatvorih našu sudbinu bez velikih objava i kad procvjeta jednom poslije, pokazat će ipak svoje pravo lice, kao što se pravo lice svega uvijek na kraju i pokaže.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
bglavac
edin.kecanovic
