Dubina je tamna i u nju riječ ne može doći do kraja, san je stražar tih dubina koje se kreću među obalama duše.

Most, koji spaja dva plavetnila, dijeli usne na jedan slatki osmijeh kad pročitaš neke riječi sa pozitivnim predznakom.

Tad se dodir raznježi nad noćnom tamom i postaje mekan, podatan i ne bježi pred udaljenosti vibracije srca.

Znaš da ću uvijek ostati na istom mjestu, rastući između divljih trava i punog mjeseca.

Kretat ću se polako kroz vremenske zone do mojih stihova, davno napisanih, već zaboravljenih, koji se kao slučajno opet ponavljaju.

Koliko li smo samo osmijeha ostavili pokraj puta, osmijeha koje smo poklanjali drugima?

Koliko li je samo ostalo budnih snova i prospavanih stvarnosti u udaljenim kutovima očiju?

Opet sam te čudno usnila.

Opet sam sa tobom otišla u bijele magle, oprane kišom i osušene zelenim lišćem.

Dubina je tamna i u nju riječ ne može doći do svog kraja jer kraja nema.

Čudna je ta riječ "dubina".

Može li se doći do nje ili se uvijek vraćam na početak početka?

Vraćam li se uvijek na početnu stanicu i uvijek čitam iste tekstove istih emocija, ali različitih poruka?

Vraćamo li se ili idemo u krug?