Do jezera mrtvih listova od prošle jeseni sišla je sjena jednog pjesnika.
Sjena njegova spustila se do obale, rasute na mjestima gdje je prosipao svoje stihove i pohodio osamljena mjesta pa ih tamo sakrivao.
U njegovim očima lijepa je njegova ljubav.
Osjećam prazninu kad vidim bijelo.
Osjećam muklost kad sanjam bijelo.
Na nebo se propinju moje ruke, dotakle bi oblake, zaronile u dubine.
Kraj rijeke, koja je tiša od najtišeg leta orlove sjene, između neba i zemlje doplivalo je jedno malo srce i zaustavilo se u tom davnom zimskom danu.
Ugrijalo se to srce na toplom dlanu pjesnika i okrenulo se Mjesecu i nasmiješilo.
Ugrijala se duša i snagom tih očiju koje su je pratile izdaleka zanijela se tom ljepotom osjećaja.
Iz mračnih komora srca nisu više izlazile kristalne suze i skrivale se ispod kamena, koje su drugi pronalazili i mislili da su to vilinske suze. To su bile suze tuge.
Pomaknule su se zavjese prošlosti, neke davne zakletve su se ispunile i odslužile ono zadano, pa su već postale i besmislene.
Duša je sačuvala biserne riječi usamljenog pjesnika, sagrađen je zlatni otok i čekao se proljetni vjetar da bi pokrenuo ta bijela jedra za jedno lijepo putovanje.
Ako usamljeni pjesnik pronađe te oči koje traži, neka mu vjetar bude sklon i njegovim jedrima podari nezaboravan doživljaj.
Neka te oči, koje usamljeni pjesnik traži, zarone duboko u njegove i vidjet će beskraj noći, vidjet će dubinu duše.
Te oči, ako znaju gledati, u pjesnikovoj duši će vidjeti sebe.
Zato, usamljeni pjesniče, kroz tri noći moja duša će moliti za tvoju sreću i kroz snove ćeš naći te lijepe oči u koje toliko želiš zaroniti.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
knjiga "Sjena duše", 2003.-2011. ISBN 978-953-7673-60-4
bglavac
irida
med.mlijeko
