U bijelo krzno snijega zaogrnuta duša je prolutala ovim hladnim jutrom i ostala zametena u beskraju nečijeg lica otkud nema one ljubavi što je grijala srce u bezimenim danima i noćma.
Uz hladan kamen priljubila se zaostala kap vode i zaledila uz njega, a iz magle moje mašte izranja tvoje lice, tražim poznate konture, ali ih ne nalazim.
Satkana mi je duša od latica ruža što polako venu i netragom nestaju, da bi na njihovom mjestu izrasle biserne kapi, slične onoj zaleđenoj kapljici uz kamen.
Pamtim to vrijeme ruža i vina.
Pamtim te boje jutra, pamtim tvoju siluetu na mojim vratima, pamtim davne konture tvog lica, ali ne pamtim glazbu mog srca.
Sad neke nove note diktiraju taj ritam i ostavljaju znakovlje, ali teško ga tumačim.
Puno je predznaka na putu gdje prolazim, teško su razumljivi, dok u ishodištu negdje ispod zelene trave, osjetit ću laticu ruže na usnama i otići iz hladne tame u tvoj topli zagrljaj.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
bglavac
edin.kecanovic
