Nekome su pokazali zvijezde i svilenu tamu Svemira.
Nekome su pokazali život, pjevali pjesmu i zaustavili vrijeme.
U tom trenu, kad se tajna objavila sama od sebe, do kraja ove pjesme neće ostati ništa, osim – tajne.
I ostaje čudo, zapisano u tajnoj šifri sudbine, u njenoj igri svjetla i sjene na zaspalom licu anđela plavih očiju.
Sanja u tami, živi na svjetlosti svoje duše i zauzima posebno mjesto na ovom globusu.
Gledala sam ga kako spava, kako mu tama sakriva lice, a iznad našeg malog doma opet su letjele bijele ptice.
Zaustavila sam vrijeme – na trenutak.
Vječnost u sekundi, utopljena, pronađena...
U tom trenu tišine, kao zlatan prsten na ruci voljene osobe, jasno je zasjala misao: spojene duše...
A iza ponoćnog neba, tamo gdje se u dubini Svemira ne čuje disanje, bez ritma i suglasja, doplovile su i moje sjene...
Iz tih dubina bezdana, kad su zvijezde najsjanije i najjasnije, prazno nebo gleda punim pogledom i šapće umilnim šapatom: 'ne boj se, to tvoje srce pada u more i u pjeni crta svoju dalju sudbinu.'
I tako, dok u čovjeku gledam pticu što je svila svoje gnijezdo uz moj bok, tu pticu spaljenih krila sa usnama od meda, zaustavila sam vrijeme na trenutak.
U tom trenu objave tajne nisam znala ništa. «Neka traje.... dok traje, dobro je... lijepo je i to je sve.»...
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
iz knjige: "Sjena duše", ISBN 978-953-7673-60-4 (2003.-2011.)
bglavac
edin.kecanovic
