Imam osjeca da je proslava Valentinova nekako nametnuta.

Ne osjecam taj blagdan onako kako bi to zeljele svjetske trgovacke korporacije ali svejedno ipak promislim malo o svojoj ljubavnoj prici.

 

Volim sretno i zadovoljno vec vise od tri godine. Gradimo nas zivot koji vecini izgleda neuobicajen ( moju sestru uvijek pitaju kako ti je ona sestra s zanimljivim zivotom) a svaki dan je ta ljubav cvrsca  a povjerenje sve vece.

 

I tako… u toj silnoj ljubavi… ove godine za Dan Sv. Valentina sjedeci sama u stanu nakon napornog radnog dana, pogledala sam na svoju lijevu ruku i… prestala disati na tren.

 

Ruka je bila potpuno gola, bez icega, prazna.  Moj predivni zarucnicki prsten, je ispario s moje ruke.

Nevjerica! Potpuni sok! Na brzinu pomislim ma tu je negdje, ovo bi bilo nemoguce, i bas na Valentinovo, ne… to je previse cak i za moj zivot pun ludih obrata i neobicnosti.

 

Medjutim, prstena nema. Skliznuo ( iako mi nije bio velik), nestao, jednostavno ispario.

 

Kako reci dragome? Sto reci? Tuga me potpuno obuzela. Voljela sam taj osjecaj da u najtezim danima i problematicnim poslovnim dogadjajima pogledam na taj prsten i osjetim svu njegovu blagost.

 

No, realnost u vidu moje blijede ruke na kojoj nije bilo nicega me natjerala da uzmem telefon i javim dragome sto se dogodilo.

 

I znate li kakva je bila reakcija? To je samo prsten, rekao je. Dobit ces drugi, sigurno.

 

Nevjerica je jos tu, a ponekad se pitam da li je to mozda  neki znak jer se desilo bas na Dan Sv. Valentina.