***

 

Cijelo vrijeme dok je April bila s njima, ona i Vincent svakog su jutra odlazili iz kuće. Govorili su da idu trčati, kleli se da će jednog dana to raditi gotovo svi. Ali uvijek su se vraćali odjeveni u crno, u čizmama, očito nimalo oznojeni. Jet i Franny bile su ljute, nije im se sviđalo to što ne sudjeluju u tim tajanstvenim aktivnostima. Franny je bila ljubomorna na vrijeme koje Vincent nije provodio s njima, a Jet je željela bolje upoznati April, ako ni zbog čega drugog, onda kako bi posuđivala blještavu odjeću svoje rođakinje.

Ipak, svakog dana April i Vincent nestajali su bez traga, očito tražeći nevolje u koje će jednog dana upasti. Franny ih je vidjela samo jednom, u onoj prostoriji knjižnice, zagledane u Magus. Njih su dvoje, smijući se, protresli staklene ukrase na lusterima, nakon čega su knjižničarke panično nazvale gradsku vijećnicu raspitujući se o potresu. Bili su toliko zaneseni da nisu ni primijetili Franny kada je ušla u sobu, sve dok nije sjela njima nasuprot.  Tek su tada podigli pogled i zatreptali, uhvaćeni na djelu. Na svoju sreću, još su prije začarali Franny, tako da nikad ne može shvatiti što smjeraju.

“Sjajno”, prekorila ih je Franny. Pred očima joj se maglilo, nikako nije mogla dobro vidjeti što to njih dvoje radi. “Crna magija u javnom prostoru. Sada će nas još više voljeti.”

“Tko ih jebe”, odgovorila je April. “Jesi li znala da je na ovom mjestu nekada bio zatvor? Maria Owens je sjedila ovdje, okovana lancima. Tu je moć ogromna.”

“Ovo je knjižnica. Vas dvoje mi nekako ne izgledate kao knjiški moljci.” “Nisam ja moljac” rekao je Vincent.

“Ne mogu vjerovati da ovdje provodite vrijeme”, rekla je Franny. “Pušimo mi i travu, na jezeru”, veselo ju je obavijestila April.

“Na našem jezeru?” Franny se obratila Vincentu, stvarno pogođena.

“Nismo mu mi vlasnici. April ima pravo odlaziti tamo.” Vincent je izgledao još bezbrižnije nego inače. “Idemo samo povremeno.”

“Dakle, što namjeravate?” pitala je Franny brata.

“Kakve nas nevolje mogu snaći u knjižnici?” Vincentovim se licem raširio blagi osmijeh i Franny mu je umalo oprostila tajne koje je podijelio s April. Ali ne sasvim.

“Ako si s njom”, rekla je Franny i pokazala prema rođakinji, “mnogobrojne. Samo ne zaboravi koliko je April narcisoidna.” Čula je kako otac taj izraz koristi za mnoge pacijente, one nesmotrene ljude koji uvijek misle samo na sebe. “Mislim da ćeš požaliti zbog druženja s njom”, rekla je bratu.

“Neće”, rekla je April. “A nisi ni prva koja mi je prilijepila tu dijagnozu. Razočarala si me, Franny. Mislila sam da si više svoja. Ako si već toliko vremena provela ovdje, jesi li otkrila nešto o tajni?”

“Kakvoj tajni?” pitala je Franny.

“Da znam, ne bi bila tajna”, lukavo je odgovorila April. “Čula sam roditelje kako šapću o tome. Vjerojatno nešto užasno i neočekivano. Pretpostavljam da će nas zgrabiti kad to budemo najmanje očekivali. Nešto iz mračne prošlosti koju svi žele zaboraviti. Izgleda da ti ipak ne znaš onoliko koliko misliš da znaš.”

 

***

Nakon toga, Franny više nije imala posla s April. S druge strane, Jet je i dalje bila očarana rođakinjom. Obožavala je isprobavati njezine minice, uske traperice i čipkaste haljine. Kada bi ih odjenula, Jet je izgledala kao netko sasvim drugi, ali njoj se sviđalo ono što je vidjela u zrcalu.

Jedne noći, dok se nebom valjala grmljavina, Jet je gledala kroz prozor špijunirajući April i Vincenta koji su u vrtu igrali poker na skidanje, smijući se dok su sa sebe odbacivali odjeću i obuću. Ni kiša ih nije zaustavila. April sasvim sigurno nije bila Vicentov tip, pa ipak su se slizali kao prst i nokat. Njih je dvoje nagonski znalo kako se zabavljati, za što su  Jet  i  Franny  bile  bolno nesposobne.

Jednog vrućeg jutra, dok je Vincent spavao, a Franny bila u knjižnici, April je zakucala na vrata sobe u potkrovlju. Jet je bila krevetu i čitala pjesme Emily Dickinson, čije je posebno izdanje našla na polici u dnevnom boravku.

April joj je iščupala bogato ukrašenu knjigu iz ruku. “Maknimo se odavde.” Kada je Jet oklijevala, April se namrštila. “Ne možeš cijeli život čitati i čupati korov. Probaj raditi ono što želiš, možda ti se svidi,"

Ako je to bila ponuda prijateljstva, kako bi je Jet mogla odbiti? I tako su se nabrzinu odlučile za Jezero pijavica, ponijevši ručni hladnjak s bocama piva koje je April kupila u trgovini na uglu pomoću lažne osobne iskaznice koju je nabavila na trgu Harvard, za dvadeset dolara i nikad ispunjeno obećanje poljupca.

Jet se presvukla iza nekog grmlja pokraj jezera. Na sebi je ispod haljine imala stari crni kupaći kostim, ali ipak se sramila. Međutim, April se nije zamarala kostimom. Samo je skinula odjeću i bacila je na travu. Naga je izgledala još ljepše, blijeda i egzotična, dovoljno hrabra da se popne na najvišu stijenu i skoči ne oklijevajući ni trenutka. Kao i njih troje, odmah je isplivala na površinu. Podignula je šaku u zrak. “Samo me probajte utopiti!” izazivala je nevidljive neprijatelje.

“Ma daj”, mazno je rekla kada je vidjela zapanjenu Jet. “Ne budi takvo dijete.”

Poslije, dok su se sušile na suncu, April je raspustila kosu koja je poput snijega pala niz njezina ramena. Na licu je imala mrlju od blata i zamišljen izraz, mnogo dublji nego inače. “Mogu vidjeti budućnost, mislila sam da će mi to pomoći da ostanem na pravom putu, ali stalno iznova griješim.”

“Svi griješimo”, rekla je Jet. “Tako je to kada si ljudsko biće.” April ju je prijekorno pogledala. “Ali baš to mi nismo. Zar još nisi shvatila?”

“Dovoljno smo ljudi.”

“Sigurno imaš neku posebnu sposobnost.”

“Znam što ljudi misle”, priznala je Jet. April je bila prva osoba nakon Franny kojoj je Jet povjerila što može. Uvijek joj je bilo neugodno biti drukčija, kao da time dokazuje da su one užasne cure iz škole Starling bile u pravu.

“Stvarno?” April se zainteresirala za svoju rođakinju. Možda Jet i nije tako bezvezna kakvom se pravi.

“Ne želim znati. To je tako napasno, valjda i nemoralno, ali ne mogu se zaustaviti, ako me ta osoba ne blokira, načini obrambeno polje oko svog uma. Franny je dobra u tome. Jednostavno isključi osjećaje. Nikoga nikad ne pušta unutra. Valjda je zato snažna.”

“Pokušaj sa mnom“, bila je uporna April. “Ja te neću blokirati. Što sada mislim?”

Jet je znala da je zašla u opasne vode. Nije dizala pogled. “Željela bi da možeš ostati ovdje”, rekla je utješnim glasom.

“To bi svatko pogodio. Reci mi nešto što nitko ne bi mogao znati. Dokaži mi svoju sposobnost.”

Sjedile su jedna drugoj nasuprot. Kada su se uzele za ruke i zagledale u oči, svijeta oko njih je nestalo. Obje su ispraznile um. Čule su pčele u visokoj travi i lepet krila ptica koje su letjele nisko nad jezerom, onda odjednom više nije bilo ničega. Sve oko njih je utihnulo. Ostale su samo njih dvije i Jet je uzdahnula dok se Aprilin um otvarao pred njom, zapanjena njezinim najdubljim mislima. Do tada je već naučila da su ljudi puni iznenađenja. Ipak, nikad ne bi pogodila da je problem u Vincentu.

Jet je odlučila kako je bolje ne otkriti previše. Ispod sve te razmetljivosti i profinjenosti, April je bila užasno ranjiva. Jet je shvatila koliko će joj njezina rođakinja nedostajati kada ode. Kako bi izbjegla neugodnosti, jednostavno je rekla: “Želiš se vratiti u New York s nama. Pitala si Vincenta, ali on je rekao da je to nemoguće.”

Suze su ispunile Apriline oči. “Znaš. Znam da znaš.”

“Voljela bih da ti mogu pomoći.” Jet nikada nije snažnije poželjela da nema tu sposobnost.

April je slegnula ramenima. “Nema veze. Roditelji me ionako ne bi pustili. Žele da budem kao svi drugi. Majka kaže da se ne trudim, zato se ne uklapam. Ne vjeruje mi, ali pokušala sam biti kao drugi. Nije išlo.”

April je pocrvenjela, osjećala je vrućinu na koži koja je izgubila uobičajeno savršen izgled i osula se. “Jako je teško živjeti s roditeljima koji ne odobravaju baš ništa što misliš ili radiš.”

“Maknut ćeš se ti od njih”, uvjeravala ju je Jet. “Ali ne baš odmah.” “Osuđena sam na to da izgubim svakoga koga ikad zavolim”, rekla je April. “Toliko već znam.”

“Naravno da jesi”, odgovorila joj je Jet svojim mirnim, odmjerenim glasom. “Kao i svi koji su se rodili.”

 

***

 

Idućeg se jutra pred kućom zaustavio dugačak crni automobil. Aprilini su roditelji unajmili vozača i poslali ga po nju, da je vrati kući. Nekoliko se puta začula truba i to je naljutilo Isabelle, koja je izišla ušutkati vozača, što se dogodilo čim ju je ugledao. April je mogla otežati svoj odlazak; mogla se sakriti na tavanu ili pobjeći u šumu kroz stražnja vrata. Ali njezina ju je sudbina sustigla, kao što će je uvijek sustizati.

“To je to. Vraćam se u grad, kako bi me mogli opet grditi.” Pokupila je Henryja i zaputila se pakirati, pri čemu je u hodniku naletjela na Franny. Posebno je tvor izgledao tužno, kao da i on zna kakva ga sudbina čeka. “Uvijek ćemo ostati povezani”, rekla je April Franny. “To ti je jasno, zar ne?”

Franny je osjećala da joj je rođakinja u pravu, ali je ipak odgovorila: “Sumnjam. Živimo u različitim svjetovima.”

“Zapravo, Franny, nije tako.”

U glasu njezine rođakinje čula se tuga, zbog čega joj je Franny ponudila odnijeti kovčeg do vrata.

“Kada se opet sretnemo, sve će biti drukčije”, rekla je April zamišljeno. “Nije li uvijek tako?” rekla je Franny, grublje nego što je namjeravala.

“Rekla bih da se tvojem bratu ne da pozdravljati”, primijetila je April. “Vincent uvijek radi što želi”, odgovorila je Franny. “Svi koji ga stvarno poznaju, to znaju.”

Kada se Jet došla oprostiti od nje, zadržale su se pokraj zelenih prozora. S tog su mjesta mogle gledati u vrt. Tamo je bio Vincent, drijemao je u visećoj ležaljci. Kada se opet oglasila truba, podigao je glavu i nezainteresirano pogledao limuzinu pa nastavio spavati.

April se okrenula od prozora. “Što je bilo, bilo je.”

Jet je zagrlila rođakinju, jer znala je što April misli. Nije se želio niti pozdraviti. April sigurno nije bila prva koja je pala na Vincenta, ni prva koju je njegova nezainteresiranost povrijedila.

U početku je bila nova, izazovna i uzbudljiva, ali to je s vremenom izblijedjelo. Sada je samo cura koju se može lako povrijediti.

“Sretno”, rekla je Jet.

“Hvala ti.” April su se oči ispunile suzama. Nitko nije ono što se pretvara da jest, čak ni njihova pustopašna rođakinja. “Sretno i tebi.”

***

 

Franny i Jet nastavile su raditi u vrtu rano svakog jutra, prije nego postane prevruće.

Nosile su debele rukavice kako bi mogle čupati otrovne divlje biljke: bijeli kužnjak, božikovinu, pustikaru, velebilje, mandragoru, rutu. Dok su se one znojile, Vincent bi u ležaljci prebirao po žicama gitare. Skladao je pjesmu o April. Balada o mladoj ženi koja će učiniti sve kako bi bila slobodna zvala se Djevojka iz Bostona. Na kraju se ona utapa u Jezeru pijavica, nestaje u zelenoj vodi.

“Može li drukčije završiti?” pitala je Jet brata. “Može li ljubav pobijediti sve?”

“Ja mislim da je kraj savršen”, ubacila se Franny. “To je i zaslužila.” “Pjesme su onakve kakve jesu”, slegnuo je Vincent ramenima. “Ova je tragična.”

Usprkos upozorenjima svojih majki, djevojke iz gradića dolazile su viriti preko ograde, privučene zgodnim mladim neznancem, oduševljene njegovom dugačkom, crnom kosom i jasnim, izražajnim glasom kojim je nježno izvodio Djevojku iz Bostona. Vincent bi im povremeno mahnuo, na što bi se njegove obožavateljice zakikotale. Djevojke su pljeskale i vrištale, kao da je on neka zvijezda.

“Zar nemaju pametnija posla?” mrmljao je Vincent.

“Znaš kakav je ovo grad”, odgovorila mu je Franny. “Očito nemaju."

Vincent bi ponekad poželio riješiti se svog raskošnog šarma. Njegova je reputacija bila na vrhuncu, sve je više školarki dolazilo pred kuću. Konačno je popustio i predao im se. Probao je jednu za drugom, ali nijedna ga nije dugo zanimala. Na kraju više nije mogao trpjeti njihove gluposti. Mještanke su sve djelovale neuko i sirovo. Sve u svemu, nije osjećao ništa prema njima; za njega, jedva da su postojale.

Onda ga je jedne večeri zaveo netko mnogo iskusniji, susjeda koja je dolazila od tete Isabelle kupovati crni sapun, baš onakav kakav je njihova majka koristila svake večeri. Kada je gospođa Rustler ugledala Vincenta u kuhinji, bila je trenutno očarana. Kako je samo bio lijen i divan, onako visok i mračno karizmatičan. Čim je Isabelle izišla po sapun, susjeda je krenula ravno k Vincentu i šapnula mu da njegove snove može pretvoriti u stvarnost. Jednu mu je ruku uvukla u traperice kako bi potkrijepila svoje riječi. Njezin bi pristup bilo teško nazvati suptilnim, ali Vincenta su privlačili svi koji krše pravila. Tko je on da joj uskrati priliku da ga oskrnavi? Rekla mu je da se radi samo o neumjesnom flertu; nitko ih ne može osuditi zbog toga. Konačno, ona je imala sina njegovih godina, trenutno na ljetovanju.

Vincent se noću počeo penjati kroz susjedin prozor. Tog je ljeta o seksu naučio više nego što će većina njegovih vršnjaka naučiti u cijelom životu, jer gospođa je Rustler bila nezasitna. Vincent ju je podnosio, dovoljno je bilo zatvoriti oči i ona se pretvarala u nešto sasvim drugo, ponekad bi samog sebe iznenadio onim što je zamišljao. Ipak, svoje je izlete smatrao obrazovanjem, ničim više.

Jedne je noći suprug gospođe Rustler službeno otputovao, pa je Vincent ostao cijelu noć i sve je otišlo predaleko. Ona je odjednom spomenula nešto o tome da je zaljubljena. Njega je sama pomisao na to užasnula. Gospođa Rustler bila je u kasnim tridesetima, kao i njegova majka. Shvatio je koliko je stara kad ju je nakon prespavane noći ugledao obasjanu jarkim jutarnjim suncem. Doživio  je  svojevrsni  šok.  Bila  je  mršava  i  bezlična,  grudi  su  joj visjele. Nos joj je izgledao zakrivljeno, na bradi je imala dlačice koje prije nije primijetio. Sve u svemu, podsjetila ga je na stvarno velikog zeca.

Vincent je odjednom došao k sebi. Nije to bilo ono što je htio. Panično se uzverao kroz prozor, ne zamarajući se oko odijevanja, dok je gospođa Rustler nastavila blaženo spavati i lagano hrkati, Vincent je pobjegao ispunjen sramom, s odjećom u rukama, jedva čekajući da se makne odande. Ali nije imao sreće, na trijemu je naletio na tetu Isabelle. Bio je potpuno nag i prestravljen, zahvalan lozici u čiju se sjenu mogao zavući i barem malo sakriti od oštrog pogleda svoje opasne tete.

“Tvoja avanturica nije završila onako kako si očekivao?” pitala ga je kao da joj je sve jasno.

Premda ga je gledala sasvim ozbiljno, Vincent je osjećao kako ju njegov položaj zabavlja. Okrenula mu je leđa dok se odijevao, onda ga odvela u staklenik, do prašnih posuda sa španjolskim češnjakom i ružmarinom. U kutu su bili limunski timijan i matičnjak te citronovac. Vincent je još prije provaljivao unutra i razgledavao, a on i April često su tu dolazili pušiti marihuanu.

Na policama su bile razne biljke kojima je trebala posebna njega, poput stupastog kaktusa, jasmina, pustikare, kalanhoe, anđeoske trube i gaveza. Među njima je Isabelle našla debelu knjigu koju Vincent prije nije bio primijetio.

Isabelle je otvorila knjigu. “Tebi je lako izazvati ljubav”, rekla mu je, “ali riješiti je se, to je nešto sasvim drugo. Ako se ono što se tamo događalo može zvati ljubavlju.”

“Ja to ne bih tako nazvao”, priznao je Vincent.

“Složila bih se s tobom.” Listala je knjigu. “Postoje pravila za to, znaš. Prvo, ne smiješ nikome nauditi. Moraš to zapamtiti.”

“Pokušat ću”, rekao je Vincent.

“To neće biti sasvim dovoljno.” Isabelle se zaustavila na stranici s oznakom Zaštita.

Crna tkanina, crvena nit, klinčić, trnjina.

Kada se gospođa Rustler probudila i nije zatekla Vincenta, pohitala ga je pronaći i ne misleći da bi mogla izazvati skandal. Bila je opijena magijom, slično onoj medicinskoj sestri koja ga je pokušala oteti tek što se rodio, koja se nije mogla oduprijeti njegovoj privlačnosti. Čuli su je kako stoji na trijemu i lupa po vratima, tako glasno da se razlijegalo po cijelom vrtu. Stvarno    nije imala srama. Isabelle je promrmljala nekoliko riječi, nakon čega se njezina susjeda povukla u svoju kuću. Onda se teta okrenula prema Vincentu. “Čini se da izazivaš ovisnost, pa bi bilo dobro da odmah naučiš kako rješavati taj problem. Pretpostavljam da već znaš svoju sudbinu. Ili se bojiš saznati je?”

“Ne bojim se”, rekao je hrabro Vincent iako nije bilo tako.

Isabelle je posegnula prema crnoj krpi koja je pokrivala neki predmet na podu pokraj zemlje za lončanice i lukovica koje će se saditi najesen. Otkrila je trostruko zrcalo, čije je staklo bilo obojeno u crno. U staroj kući nije bilo ogledala, a čim je ugledao svoj odraz, postalo mu je jasno i zašto. Članovi njegove obitelji ne bi vidjeli samo svoj odraz nego i prizore iz budućnosti. Tamo u stakleniku,  tog  hladnog  jutra,  Vincent  je  pred  sobom  vidio  svoju budućnost. Ali nakon što ju je tako jasno ugledao, problijedio je kao kreda.

Teta Isabelle ponudila mu je čašu vode, koju je on odbio odmahnuvši glavom, i nastavio gledati. Na mutnoj slici vidjeli su se djevojčica na travi i čovjek na padini brda te park koji nije prepoznao, sa stazama popločanim kamenom. Ali veća od svih njih bila je sjena blizanca kojeg je viđao cijeli život, kad god bi pogledao u zrcalo ili prolazio pokraj izloga trgovina. Netko tko je u njemu, koga je na sve načine pokušavao izbjeći.  Sada,  međutim,  nije  imao izbora, morao je gledati. I tako je shvatio tko je. U tom je trenutku u tetinu stakleniku bio usamljeniji nego ikad.

Isabelle mu je načinila amulet, šijući tako brzo da se činilo da joj prsti lete. Vincent se morao strpjeti, jer rečeno mu je da ostavi amulet na trijemu gospođe Rustler kada se Mjesec počne stanjivati, nakon čega treba oko sebe nacrtati krug u prašini i ostati u njemu dok ne dođe vrijeme da ode.

“Kako ću znati da je došlo vrijeme?” pitao je. Isabelle se nasmijala. “Znat ćeš.”

Vincent je poljubio tetu i zahvalio joj.

Bio je miran cijeli dan, skriven u stakleniku, ne odgovarajući sestrama koje su ga dozivale. Napokon je dočekao pravi trenutak. Dok je hodao prema susjedinoj kući, shvatio je da su čarolije koje je sam naučio dječja igra. Ono bitno bila je krv koja je tekla u njemu, ista krv koja je kolala Marijom Owens.

Jednom kada se porezao na trnje na putu prema jezeru, kapljice krvi progorjele su tkaninu njegove majice. Tako je to kad ti je magija u krvi. Nosiš je u sebi.

Te je noći slijedio tetine upute. Ostavio je amulet na trijemu pokraj pletene fotelje i stajao u krugu ocrtanom u prašini sve dok nije osjetio da ga ona više nimalo ne privlači. Oko njega je pucketao elektricitet, zrak se sasvim umirio. Čulo se dozivanje zrikavaca, a onda se digao vjetar koji će puhati dobar dio dana. Gore na katu, gospođa Rustler zaspala je bez snova, a kada se probudila, sve što je željela bili su šalica pristojne kave i engleski kolač. Njezin se sin vratio s ljetovanja. Muž se vratio s poslovnog puta.

 

***