***

 

Kako je puhao sjeverac, a tetino je stanje bilo kritično, Franny je odnijela vrapca u prizemlje i tamo otvorila zeleni prozor iznad fotelje. Gledala je pticu kako se diže u zrak. Kada se okrenula, skamenila se. Pokraj nje je stajala teta.

“Kako si se stvorila ovdje? Daj da ti pomognem natrag do kreveta”, rekla je Franny.

“Želim ti ovo dati.” Na baršunastom jastučiću ležao je safir Marije Owens. Franny je čitala o njemu u Marijinu dnevniku, o tom dragom kamenu koji joj je poklonio ljubavnik. “Nosi ga i tvoje će ti se srce vratiti. Stavi ga odmah.”

Franny je prebacila ogrlicu preko glave i gurnula je pod bluzu. Bila je iznenađujuće topla.

Jet se pojavila na vrhu stepenica i pozvala Franny. “Požuri. Gubi se.”

“Ne. Ona je ovdje.” Ali kada je Franny opet pogledala, pokraj nje nije bilo nikog. Otrčala je na kat, gdje joj je teta mahnula da joj priđe. Franny je došla do kreveta i kleknula pokraj nje.

“Teto draga”, rekla je Franny. “Želim pričati s tobom o još toliko stvari. Ne možeš sada otići.”

“Ne donosim ja sve odluke, znaš”, uspjela je reći Isabelle. “Samo se trudim napraviti najbolje s onim što mi život ponudi. U tome je tajna, znaš. Na taj način možeš promijeniti svoju sudbinu.”

Vincent se primaknuo vratima. Lice mu je bilo sivo kao pepeo. Gledati tako snažnu ženu kako postaje sasvim nemoćna, bio je strašan prizor, uvlačila se u sebe kao moljac na plamenu. “Nisam siguran da mogu ostati”, promrmljao je.

“Ostat ćeš”, rekla mu je Franny. “Toliko joj dugujemo, i više od toga.” “Ne dugujete mi ništa”, uspjela je izgovoriti Isabelle.

Franny joj je pogladila ruku. “Ne napreži se”, zamolila je tetu.

Isabelle je imala još sasvim malo snage. Dala je znak Franny da joj se približi kako bi mogla čuti njezine posljednje riječi. Nitko ih nije čuo osim Franny, ta je poruka bio njezin posljednji dar, zbog kojeg je Franny zaplakala.

Isabelle je uzdahnula i njezin se zadnji dah podigao prema stropu te krenuo istim putem kao i vrabac, u hodnik, niz stepenice, pa kroz prozor. Tada je u kući već vladao mrak. Neprimijećena, stigla je noć. Prošla je i ponoć. Deseti dan. Vrijeme je projurilo tako brzo da toga nisu bili svjesni.

Sestre su oprale tetu toplom vodom i crnim sapunom pa je odjenule u bijelo. Izašle su u vrt, u zvjezdanu i vedru noć. Poslije su došli Charlie i njegovi sinovi i prenijeli tetu iz sobe do kovčega.

U svojem starom kombiju odvezli su je do drevnoga groblja, onoga gdje su bili pokopani njihovi roditelji. Znali su da teta nije željela nikakve ceremonije, pa ih nije ni bilo. Poslali su telegrame April u Kaliforniju, kao i Owensima iz Mainea i Bostona, obavijestivši ih kojeg je dana i u koliko sati umrla Isabelle.

Svi koji žele nešto priložiti njoj u spomen, usmjereni su na gradsku knjižnicu. Charliejeva dva sina, koje je Isabelle Owens izliječila od ovisnosti i lopovluka, koji su je se uvijek bojali pogledati u oči, spuštali su kovčeg u raku plačući. Jet je telefonirala April čim je saznala da je Isabelle bolesna, pa je April poslala raskošni cvjetni aranžman od bijelih ruža i paprati. Jet je tetu ispratila čitajući iz knjige pjesama koju joj je poklonila. 

U kratkom životu ovom
Što za koji sat će proći
Kako mnogo, kako malo,
Unutar je naše moći.21 

21 Emily Dickinion, Tiše od sna, preveo Dražen Dragović, Modernist, 2008. 

“Bila je dobra žena”, rekao je Charlie.

Vincent je želio sam zatrpati grob. Skinuo je crnu jaknu, čizme i čarape, uhvatio se lopate i kopao dok mu znoj nije probio bijelu košulju. Donio je bocu viskija, pa su svi nazdravili uspomeni na Isabelle Owens.

Franny je rekla bratu i sestri da su naslijedili kuću, ali svi troje su znali da se moraju vratiti na Manhattan. Kako imanje nisu smjeli prodati, ostavit će ga prazno. Franny je angažirala Charlieja da pazi na njega, pobrine se da nitko ne provali u kuću bez stanara i ne dopusti lozici i korijenju da zaguše kanalizaciju. Kada su se vratili, u kuću, Franny je rekla Charlieju da su kokoši sada njegove, kao i njihova jaja, ali da ih jednog dana može zatražiti natrag.

Nakon što su Merrilli otišli, Jet je stala pokraj sestre. Gledale su u vrt, u kojem sada nije bilo ničega. Isabelle je zasadila sve što je trebalo u jesen, ali prije proljeća neće niknuti ništa. “Što je bilo zadnje što ti je rekla?” pitala je Jet. Cijelo se vrijeme pitala što je to teta mogla prošaptati da Franny zaplače.

“Rekla je da ti i ja trebamo dijeliti grimorij. Rekla je da će ti se moći vratiti.”

Dok je to izgovarala, na Frannynu se jeziku stvorio plik. Još od vremena kada su ona i Jet dijelile sobu, dijelile su i sve što su imale, ali prvo što je Franny željela zadržati samo za sebe bile su tetine zadnje riječi.

Jet je uzela sestru za ruku. “Ti si joj bila najdraža.”

Bila je to istina. Rano tog jutra Franny je pronašla poruku koju je Isabelle ostavila pod jastukom. Ako postoji lijek, traži ga dok ga ne nađeš. Ako ne postoji, baš te briga.

Danas je sve mirisalo na zemlju, od gustog zadaha pokrova, trulog lišća i korijenja. Bio je to kraj i bio je to početak, jer cijeli je mjesec bio nalik vratima. Listopad je počeo u zlatnom ruhu, završio s Noći vještica, danom u kojem se svjetovi živih i mrtvih otvaraju jedni prema drugima. Nije bilo druge, moralo se proći kroz vrata vremena. Franny je već spakirala kovčeg i u njega stavila grimorij. Knjiga i sve što ona sadrži sada je bilo njezino.

Dok su čekale da se Vincent otušira i presvuče, sestre su još jednom pregledale stvari u kući. Ključeve ulaznih vrata našle su u ladici sa srebrninom, a Isabellinu bankovnu knjižicu među povrćem. Spakirale su gotove pripravke u nekoliko kutija koje mogu stati u prtljažnik unajmljenog automobila.

Sestre su sjedile u hladu pokraj staklenika u vrtu. Tu je u proljeće izrasla glicinija i načinila nadstrešnicu; pred kraj ljeta njezine su grane obavile sve zidove. Grad je spavao, ali bez tete Isabelle u njemu, za Franny i Jet on je ionako prazan. Bile su u iskušenju da otkriju crno zrcalo u stakleniku i još samo jednom zavire u budućnost, ali suzdržale su se.

Umjesto toga, natrpale su auto stvarima, zaključale ulazna vrata i odrezale pune ruke golih grana jorgovana koje će ponijeti sa sobom i onda zatvorile glavna vrata. Morat će pričekati da vide što će im budućnost donijeti. Što se prošlosti tiče, nju su znale dovoljno dobro.