***

 

April Owens je stigla Grayhoundovim autobusom jednog vedrog proljetnog dana 1966. i Četrdeset i drugom ulicom ušla u Village. Prošlo je skoro šest godina otkad je prvi put srela Franny, Jet i Vincenta, ali nekako joj se činilo da ih poznaje oduvijek, pa je bilo sasvim prirodno pojaviti se u New Yorku bez poziva ili najava, Dugo je hodala, ali njoj to nije smetalo. Sve što je željela bila je sloboda. Svaki smrtnik  ima  pravo  na  nju,  ma  kakva  mu  bila prošlost. April je još bila žestoka, ali sada je to najviše pokazivala posvećenošću svojoj kćeri. Kada je petogodišnja Regina, inače uvijek dobre volje, postala umorna i cendrava već kod postaje Pennsylvania, nije joj bilo teško nositi je ostatak puta.

Regina je imala majicu kratkih rukava i tanušnu suknjicu u kojoj se osjećala kao princeza, ali sada je princeza bila iscrpljena. Zaspala je na majčinim rukama i postala još teža nego dok je bila budna. Nije bilo važno. April je nastavila dalje. Nosila je traperice i prsluk s resama, dugačku svijetlu kosu uvezala je u pletenice kožnim trakicama s perlicama. Isticala se u moru odijela i pristojne odjeće na gradskim ulicama, ali kako se spuštala prema njegovu središtu, nailazila je na sve više sebi sličnih. Pronašla je kućni broj 44 na Aveniji Greenwich i pozvonila. Svidjelo joj se ono što je vidjela. Naherena kuća, drveće u vrtu, prodavaonica čarolija, školsko dvorište u susjedstvu i gomila djece u njemu.

Kada je otvorila vrata, Jet je zagrlila April i njezinu kćerku, koja je nalikovala Franny, iako joj je kosa bila crna kao Vincentova i njezina. Pogledavši lice djevojčice, Jet je prvi put nakon Levijeve smrti osjetila malo sreće. Nije uopće bila mrzovoljna, iako su je probudili pred nepoznatom djevojkom. Bila je vrlo ozbiljna, rukovala se i rekla: “Zadovoljstvo mi je upoznati vas.”

“Ne mogu vjerovati koliko je Regina narasla! I kako je pristojna! Jesi li sigurna da je Owensica?”

“Sasvim sigurna.”

“Trebala si nam javiti da dolaziš. Pripremila bih nešto posebno. A sada je kuća u neredu.”

“Nevažno. A ovo nije posjet, draga Jet. Nego bijeg iz zatvora.” April je donijela prepun ruksak i torbu, koje je odložila na kauč u dnevnoj sobi. Imala je tamne kolutove ispod očiju, djelovala je ispijeno. “Roditelji mi žele oduzeti Reginu. Žele da raste u Beacon Hillu, pohađa privatne škole i vozi se u limuzini. Ja joj ne želim ništa od toga. Onoga od čega sam i sama bježala. Rekli su da će me tužiti budu li morali. Mislim da su već uzeli odvjetnika. Zato sam krenula u Kaliforniju. Neka me tamo pokušaju naći. Ovdje ću ostati samo kratko. Nadam se da ne smetam.”

“Znaš da možeš ostati koliko želiš.”

Iz vrta je u kuhinju ušla Franny, nosila je košaru s travama koje je upravo ubrala: gavezom i barskom metvicom, iako su nju u posljednje vrijeme istisnule kontracepcijske pilule. Gradski smog ostavio je crne tragove na njihovu lišću, Franny ih je uvijek morala namakati u hladnoj vodi i octu u velikom kuhinjskom sudoperu. Kada je ugledala djevojčicu, stala je kao ukopana.

Regina je podigla pogled prema njoj i nasmiješila joj se. “Ti si dobra vještica”, rekla je.

Franny se nasmijala. Sasvim sigurno nije nikad o sebi tako mislila, ali ipak joj se svidjelo. “Jesi li ikada čula za pijanu tortu?” Regina je odmahnula glavom.

“Joj, stvarno je slasna. Čokoladnija je od bilo koje čokolade koju ćeš ikad probati. Mislim da ću ti ispeći jednu.”

April je ušla u kuhinju za Reginom, a Franny joj je kimnula glavom. Pomislila je kako joj je rođakinja s godinama izgubila ljepotu, njezina je blijeda koža djelovala beživotno, a nekadašnja je vitkost postala pretjerana mršavost. “Baš smo se spremale napraviti pijanu tortu, ali bez ruma”, rekla je Franny. “Za Reginu. Moram priznati, iznenađena sam. Ali, tako je to s tobom, zar ne? Samo se pojaviš, iznebuha.”

“Neću vam dugo smetati, Franny. Samo jednu noć. Sutra krećemo u Kaliforniju. Postoji nešto što se zove Vračev pripravnik, kombi koji vozi kroz cijelu zemlju.”

Djevojčica se stresla na spomen Kalifornije. Bila je tako osjetljiva, činilo se da prima sve, kao da je dvostruko vidovita.

“Misliš da ti se Kalifornija neće svidjeti?” pitala je Franny malu. “Možda. Ali znam što će se tamo dogoditi.”

“A to je?” nije odustajala Franny.

“Pa, neki će ljudi umrijeti”, rekla je djevojčica.

“Bože moj”, ubacila se April. “Ljudi umiru posvuda.” “Trebala bi se držati podalje od Kalifornije”, upozorila je Franny rođakinju. “Ona ima dobar predosjećaj. Postoje bolja mjesta na kojima možeš odgojiti dijete.”

“Zvučiš kao moja majka. Samo ti pričaj. Ja sam odlučila. Diplomirala sam na MIT-u, iako se majka bunila. Biologiju. Time se bavim posljednje dvije godine. Imam prijatelja u laboratoriju u Palm Desertu. Tamo mogu naći posao, a Regina će neko vrijeme biti sigurna.”

Ušla je Jet i počela kuhati čaj. “Sigurna od čega?”

April je bacila pogled na Franny, koja je proučavala dijete. “Vidiš, je li tako?”

Franny je vidjela. Reginu je okruživala aura koja obično znači kratak životni vijek. Takvi su ljudi kao mladi živahni, ispunjeni svjetlom. Ona nikad nikome nije rekla da je istu auru kao beba imao i Vincent, a možda se baš zato prema njemu uvijek tako zaštitnički postavljala.

Regina je sjela na pod prekriženih nogu i igrala se s Palčicom. “Mama, ima sive oči. Kao mi.”

“Naravno”, rekla je Franny djevojčici. “Takve su mačke Owensovih.”

Franny je pomislila kako joj je na kraju ipak žao što se nikad nije slagala s April. Poželjela je da može utješiti rođakinju, ali neke se stvari nisu mogle izbjeći. Ne kada su obje bile vidovite.

“Želim da živi sretno i slobodno”, objašnjavala je April. “Učinit ću sve da tako i bude. U Kaliforniji će to moći. Tamo su ljudi otvoreniji. Ne osuđuju te odmah.”

Jet je pronašla hrpu knjiga za malenu. “Stvarno nemam pojma o čemu vas dvije pričate.”

April se okrenula i bolje pogledala Jet. “Izgubila si moć. Možda je i bolje tako.”

“Nisam mogla birati”, rekla je Jet. “Moja sudbina nije bila onakva kakva sam mislila da će biti.”

“Poznat mi je taj osjećaj”, tiho je rekla April, a u tom su se trenutku otvorila vrata.

Stigao je Vincent. Jet ga je nazvala i inzistirala da dođe na večeru. Sada kada je čuo rođakinjin glas, shvatio je i zašto. Ušetao je sa psom za petama i naklonio se April. “Čemu dugujemo ovu čast?”

“Nesreći i potrebi za bijegom.”

“Uvijek ista priča”, rekao je uz osmijeh Vincent. “Problemi s roditeljima.” “Toliko toga znaš, a opet ništa ne znaš”, primijetila je April.

Nitko nije spominjao Vincentovu vezu s Williamom. Franny zato što se nije ni sjetila, Jet jer je znala koliko bi ta vijest bila bolna April. Željela je da večer prođe u općem zadovoljstvu i upravo se to i dogodilo. Na njezinu sreću, April nikada nije mogla čitati Vincentove misli. Regina ga nije puštala, baš kao kada je bila beba. Nakon večere molila ga je da joj čita iz njoj  omiljene knjige Polučarolija Edwarda Eagera i on joj je udovoljio. Vincent je mislio da je to štivo napredno za njezin uzrast, ali Regina nije bila obično dijete. Sama je naučila čitati i uvijek je uz sebe nosila neku knjigu. Bilo je posebno smiješno kada je Vincent počeo glumiti napola stvarnu mačku koja tek napola može govoriti. Regina se uskoro valjala od smijeha.

Vincentov je pas bio njemu uz noge, poput sjene, tih i dostojanstven, ali itekako se uvrijedio kada je Regina pokraj njega spustila svojeg plišanog zeca.

“Zovem ga Maggie”, rekla je Regina.

“Stvarno?” rekao je Vincent i osmjehnuo se April.

“Što si mislio, kako će ga zvati? Gospođa Rustler?” zadirkivala ga je April. “Kako si ti za to čula?” pitao je Vincent. Onda je vidio kako April i Jet izmjenjuju poglede. “Dakle, svi znaju sve o meni?”

“Ne sve”, rekla je Jet.

“Gotovo ništa”, uvjeravala ga je April.

Kada je čokoladna torta bila gotova, poslužili su je onako vrelu iz pećnice, s brdom sladoleda od vanilije.

“Smijem li je i ja jesti?” pitala je Regina.

“Naravno”, rekao joj je Vincent. “Zapamti zauvijek”, šapnuo joj je, “uživaj u životu.”

Regina je pojela gotovo cijeli komad torte. “Ti ga možeš dovršiti”, rekla je Vincentu, pa počela crtati Harryja i Palčicu. Na njezinom su crtežu oni bili najbolji prijatelji, držali su se za šape.

Vincent je bio očaran djevojčicom, ali kada je pogledao na sat, odmah je ustao. “Kasnim”, rekao je.

“Na jako važan sastanak?” pitala je April i zatreptala. “Upravo tako”, rekao je Vincent. “U vezi sam s nekim.” “Nemoj mi reći da ti je stvarno stalo do nekog?”

“To nama nije dopušteno, zar ne?” šalio se Vincent. “Ne”, rekla je April. “Nije.”

Vincent se samo nasmijao i poljubio djevojčicu za rastanak pa izišao sa svojim psom. Njihove su sjene nestale u noći. “Vidimo se kada se vidimo”, doviknuo je preko ramena.

“Uvijek je isti”, rekla je April.

“Ne sasvim”, odgovorila joj je Jet. Nije bilo potrebe zalaziti u pojedinosti i još više povrijediti April.

“Vincent je Vincent, bogu hvala”, rekla je Franny i počela prati posuđe.

April je odmahivala glavom. Posjela je kćerku u krilo. “Hoće li ikada odrasti?”

“Hoće”, rekla je Jet. “Ali svi ćemo tada biti tužni.”

Ujutro njihovih gošći više nije bilo. Na kuhinjskom stolu ležao je Reginin crtež crne mačke i crnog psa. Kasnije tog popodneva Franny ga je uokvirila i od tada držala u dnevnom boravku, a mnogo godina nakon toga, kada se selila i gotovo sve ostavila za sobom, ponijela ga je zamotanog u smeđi papir.