***

 

Jet nije nikome rekla ništa, samo je sjela u autobus. Bio je prvi ožujka, Levijev rođendan, forzicije su bile u cvatu. Nosila je crnu haljinu i šal na glavi. U rukama je imala samo torbicu, ništa više. O tome je razgovarala s Rafaelom, kada ju je iznenadio i rezervirao im sobu u hotelu Plaza. Vrata dizala otvorila su se na sedmom katu i Jet je shvatila da je tražio sobu 708, ali rekla mu je da bi radije bila u nekoj drugoj, koja će biti samo njihova.

“Ovo među nama nije povezano s Levijem”, rekla je. “Ako i odem na njegov grob, to nema veze s nama.”

Kada je izašla iz autobusa, krenula je na zapad, zastavši na livadi da ubere mlječnobijele sunovrate. Buketić je vezala plavom vrpcom. Sunce je bilo zubato, zrak svjež i hladan. Groblje je bilo udaljeno više od tri kilometra i hodala je brzo, sklanjajući se iza grmlja pred svakim automobilom.

Ispred groblja bila su zaustavljena mrtvačka kola s upaljenim motorom i ona je zastala, ali taj je sprovod već bio gotov, nitko se više nije pojavio i vozilo je otišlo. U starom je dijelu groblja prepoznala mnoga prezimena: Porter, Coker, Putnam, Shepard. Nekada su djeci davali imena poput Wrestling, Valor, Worth i Redeemed jer njihove su se obitelji nadale da će posjedovati te vrline.

16 Kada se Jet približila grobnicama obitelji Willard, naišla je na anđela nad zadnjim počivalištem bebe po imenu Resign17 Willard, koja je živjela samo jedan dan.

Levijev grob je bio u novijem dijelu, iza prostrane livade. Spustila je sunovrate ispod jednostavnog kamena zabodenog u zemlju. Imao je osamnaest godina. Tek je zakoračio u život. Jet je odjednom osjetila umor i legla na travu pokraj kamena. Još je nosila prsten koji joj je Levi dao, iako se onaj trenutak kada ju je zamolio da zatvori oči kako bi joj ga uručio sada činio jako dalekim. Vjerojatno su bili zajedno samo dvadesetak puta, ali za to su vrijeme stvorili čitav svijet. Zamislila je Levija pokraj sebe, u njegovu crnom kaputu. U blizini je bilo ukopano mnogo Hathornovih. Oni su bili njezini 

16 I u našoj tradiciji mogu se naći slična narodska imena i nadimci kao što su: Jako, Smjeli, Radiša, Dikan...

17 Ime izvedeno iz glagola to resign - napustiti, otići.

rođaci koliko i njegovi, zbog čega joj je bilo užasno neugodno. Nije bilo nimalo čudno što su Owensovi to čuvali kao tajnu. Nije bilo nimalo čudno ni da ih je toliko otišlo iz Massachusettsa.

Čak je i izravni potomak lovca na vještice Nathaniel Hawthorne u svoje prezime ubacio “w” kako bi se razlikovao od okrutnog pretka, pišući u želji da se iskupi za zlo koje je njegov praprapradjed nanio drugima. Sasvim blizu nalazilo se stablo na koje su vješali vještice, nakon što bi ih osudio čovjek koji je bio otac kćeri Marije Owens.

On je 1692. godine imenovan glavnim tužiteljem za suđenja vješticama. Osudio je i objesio devetnaestoro nevinih osoba, prisiljavajući sud da prihvati snove i vizije kao dokaze, što je značilo da je svaka optužba bila kao Sveto pismo. Žene su se mogle pretvarati u vrane. Muškarci su bili đavolji učenici. Njegova je okrutnost ušla u legendu. Odbacivao je svako poricanje, optuženi su za njega uvijek bili krivi i prije suđenja, pa ih je mučio, ponekad na smrt, tako je sebe i sve koji su ga slijedili prokleo zauvijek. Nakon što bi se nekoga osudilo, njegova se imovina oduzimala i dijelila po nahođenju suca. Hathorne je oženio četrnaestogodišnju kvekerku, sagradio kuću i začeo  šestoro  djece. Maria Owens bila mu je na raspolaganju kad je god htio, nije imala roditelje ili skrbnika, a kao mlada i neiskusna povjerovala je da ga voli, što je bilo kao da vrana zavoli svoju krletku.

Jet je zaklonila oči i pogledala u nebo. Primijetila je kako je gleda neki muškarac i brzo se podignula na noge. Srce joj je tuklo. Bila je toliko blizu drva za vješanje da joj se zavrtjelo u glavi. U njoj su tekle obje krvi, ona optužene i onog koji ju je optužio. Čovjek se nije micao. Nosio je buket sunovrata. Gledali su se, sami na groblju. Prije nego što je velečasni stigao prići ili je dohvatiti, nazvati je vješticom ili demonom koji mu je ubio sina, Jet se dala u trk. Trčala je tako brzo da je čula kako joj krv udara iza ušiju. Željela je biti mrtva, pokraj Levija, ali bila je živa i trčala je. Nije se zaustavila u gradu, nije čekala autobus. Umjesto toga, pronašla je put do Ulice magnolija.

Pokucala je na vrata tete Isabelle. Svjetlo je bilo upaljeno, ali nitko se nije javio, pa je obišla kuću i ušla u vrt. Isabelle je bila u stakleniku, sadila. Nije izgledala nimalo iznenađeno kada je na pragu ugledala nećaku.

“Mogla si doći ovamo po sunovrate”, rekla je kada je Jet ušla u staklenik.

Stvarno, dvorište ih je bilo puno u to doba godine, izgledalo je kao žuto more. Jet je primijetila da je sve u vrtu mnogo naprednije nego u ostatku grada. Glicinija je već bila u punom cvatu, ruže penjačice imale su pupoljke.

“Izgledaš kao da si vidjela duha”, rekla je Isabelle. “Vidjela sam Levijeva oca.”

“Velečasni nije vlasnik groblja! kao ni grada. Imaš pravo sjećati se Levija.” “Želim se toga riješiti”, rekla je Jet.

“Stvarno?”

“Ne želim ga se više sjećati. Molim te”, rekla je teti. “Molim te, napravi to za mene. Znam da ti to možeš. A mogu i platiti.” Jet je bila u suzama.

“Jet, ako to napravim, ti više ne bi bila ti.”

“Odlično! Ne želim biti ja.” Jet je sjela na drvenu klupu i sklopila ruke u krilu. “Ostavila sam Franny u uvjerenju da sam popila hrabrost.”

“Ali jesi”, rekla joj je teta.

Isabelle je pokazala Jet da krene za njom prema stražnjem dijelu kuće. Po trijemu je hodala neka žena. Zaustavila se kada je ugledala Isabelle. “O, gospođice Owens”, rekla je. “Možete li mi posvetiti malo vremena.”

“Morat ćeš pričekati”, rekla joj je Isabella. “Sjedni tu i šuti.”

Jet je slijedila tetu u kuhinju, gdje je Isabelle pristavila čajnik. “Ne želim da ona žena čeka zbog mene ”, rekla je Jet.

“Čekala je ona dvadeset godina da je muž zavoli, pa može još dvadeset minuta”

Kada je čaj bio gotov, njih su dvije sjele, svaka sa šalicom u ruci. “Je li ti okus poznat?” pitala ju je Isabelle.

“Isti je kao onaj onda.”

“Zatražila si oprez, ali ja sam ti dala ovo. Bilo je to ono što ti je trebalo. I to je ono što imaš.”

Jet se nasmijala i popila čaj do kraja. Je li to, dakle, okus hrabrosti?

“Kada jednom zaboraviš dio prošlosti, zaboraviš sve. Nije to nešto što ti želiš, draga.”

Jet je zagrlila tetu, iznenađenu tim iznenadnim pokazivanjem osjećaja. “Imam mušteriju”, rekla je Isabelle. “Vrijeme je da kreneš.”

“Hoće li je njezin muž zavoljeti?”

“Bi li ti htjela ljubav koju moraš plaćati?” pitala je Isabelle.

Onda je Isabelle pozvala Charlieja Merrilla, koji je stigao svojim starim kombijem, da odveze Jet do autobusne postaje. Kada su krenuli, Jet ga je pitala mogu li ići malo zaobilazno. Vrata groblja su bila zaključana, ali Charlie je znao kako ih otključati odvijačem. Otvorio ih je pred njom i čekao je u autu, slušajući na radiju prijenos košarkaške utakmice.

Bio je skoro mrak i Jet je bilo drago što je znala kuda treba krenuti. Presjekla je preko travnjaka koji je svjetlucao na sve slabijem svjetlu. I ona je imala pravo na sjećanja i na to mjesto.

Ovdje počivaju život koji sam nekad mogla imati, čovjek kojeg sam cijeli život mogla voljeti i dani koje smo mogli provesti zajedno.

Jet je otišla do njegova nadgrobnog kamena i kleknula. Ugledala je dvije kitice sunovrata. Velečasni nije bacio njezine.

Još je jednom legla pokraj njega i taj mu put ispričala kako nikada neće svijetu oprostiti to što ga je uzeo, ali nema izbora, mora nastaviti dalje. Živa je. Vraćala se po mrklom mraku i obradovala se kada je ugledala svjetla Charliejevih farova kako se probijaju kroz noć.

“Sve u redu?” pitao ju je Charlie Merrill kada je ušla u auto. Mirisalo je na pastile protiv kašlja i flanel.

Jet je kimnula glavom. “Mislim da bih sada trebala na postaju.”

Dovezao ju je na vrijeme da uhvati zadnji autobus. Kada se zaustavio, Charlie joj je dao papirnatu vrećicu. U njoj su bili mala termosica i nešto umotano u navošteni papir. “Tvoja teta ti šalje još čaja. A mislim da je unutra i komad torte.”

Jet je zagrlila starca i potpuno ga iznenadila.

“Ona je dobra žena”, rekao je, kao da njoj treba objašnjavati kakva je teta. “To je jasno svakome tko ju poznaje.”

Čekao je ne gaseći motor dok autobus nije krenuo. Vjerojatno mu je tako rekla Isabelle, a on je uvijek slušao što mu ona govori. Njegova su dva sina bila ovisnici o heroinu; jedan je prije dvadesete godine završio u zatvoru, drugi je napola poludio od droge. Ona je obojici pomogla svojim pripravcima. Iako su svi znali da Isabelle Owens ne ide u posjete, k njima je dolazila. Dva je  tjedna svake  večeri  provjeravala  kako  je  mladićima,  pazeći   na njegove odrasle sinove kao da su  bebe  sve  dok  se  nisu  oporavili.  Nije  mu naplatila ništa. Kada bi je sada njegovi sinovi sreli na ulici ili je vidjeli s neke kuće na kojoj su radili, uspravili bi se i jedan drugog gurkali laktovima. I dalje su je se plašili iako im je davala juhu na žličicu, sjedeći im uz krevet.

I tako je Charlie ostao i mahao kada je autobus krenuo, i Jet je mahala njemu, a onda shvatila da umire od gladi jer nije jela cijeli taj dan, pa ju je čokoladni kolač koji joj je teta poslala stvarno usrećio, a bila joj je zahvalna i na tome što ju je uvjerila da bi zaboraviti gubitak bilo gore od gubitka samog. Sjedila je i sjećala se svog života, od njegova početka do toga dana. Kada je stigla do blijedožutih sunovrata koje je ubrala tog jutra, stigla je u New York.

 

***