***

 

Hotelski račun bio je najmanji od njihovih financijskih problema; trebalo je platiti grijanje i struju i poreze, sve ono za što su se nekad brinuli roditelji. Njihove su se zalihe istopile i prije nego što su stigli otvoriti trgovinu. Jet je izvela vradžbinu zarađivanja zapalivši nad kaminom novčanicu od jednog dolara umočenu u med i mlijeko. Sve što je postigla bila je narudžba jedne kutije crnog  sapuna  iz  jedne   male   ljekarne   u   Ulici   Bleecker.   Franny je promijenila recept i dodala stvari koje se mogu pronaći u gradu. Nije tu bilo ruža u cvatu pred vratima, kao ni obilja trava i biljaka iz Isabellina vrta. Snašla se s onim što je imala. Uzela je jasenovu granu iz obližnjeg parka, dva šarena pera iz gnijezda grlice u Četvrtoj zapadnoj ulici i lišće nejakog jorgovana iz njihova vrta. Rezultat je bio zrnastiji nego kad su ga pravile po receptu tete Isabelle, ali i intenzivniji. Nakon pranja njime nije se samo postajalo ljepšim nego i spremnim za bitku. Bio je  posebno  pogodan  za one koji se voze podzemnom željeznicom ili prolaze mračnim ulicama nakon ponoći.

Sljedećih je mjeseci ta ljekarna naručila još nekoliko kutija, ali zarada nije bila dovoljna da od nje žive. Kada su ostali bez novca, morali su se rješavati obiteljskog naslijeđa. Po lošoj su cijeni prodali majčin porculan iz Limogesa. Prodali su i francuske lonce i manje komade nakita koje je njihova majka obožavala, broševe u obliku kukaca, morskih zvijezda i leptira. Jednog sivog dana, kada nisu imali čime platiti račun za struju, odnijeli su gotovo sve Chanelove i Diorove haljine Susanne Owens u prodavaonicu rabljene odjeće u Dvadeset i trećoj ulici, blizu hotela Chelsea. Franny se žestoko cjenkala, ali na kraju su za svevremenske komade odjeće koje je majka kupovala kao mlada i zaljubljena u Parizu dobile samo nekoliko stotina dolara. Sjele su u predvorje hotela Chelsea i brojale novac.

“Trebala si ovdje prespavati, a ne u Plazi”, rekla je Franny. “Imali bismo koji dolar više.”

“Moja sudbina nije bila ovdje.” Na Jetinu se licu pojavio osmijeh koji ju je odao.

“Ma daj.” Franny je shvatila. “Kako se zvala ta tvoja sudbina?” “Nije važno”, uvjeravala ju je Jet.

Franny je suzila oči. “Ljubav?”

“Apsolutno ne. Ne namjeravamo se više nikada sresti”, veselo je odgovorila Jet.

“Savršeno”, rekla je Franny. “Onda si sada ti nova Djeva od Trnja.” “A ne”, rekla je Jet. “Taj je naslov zauvijek tvoj.”

“Stvarno?” zamišljeno je rekla Franny.

Jet je prišla bliže sestri i sjela pokraj nje. “Franny, samo sam se šalila. Od svih nas, ti imaš najmekše srce.”

“Netočno”, brzo je odgovorila Franny, iako je bila na rubu plača. Pogled na majčinu odjeću u jeftinom dućanu bio joj je odvratan.

“Potpuno je točno. Zato što te ja poznajem bolje nego ti samu sebe”, rekla je Jet. “Ali, čemu drugome sestra služi?”

 

***

 

Na svakoj banderi u okolici polijepile su letke, a Franny je platila i maleni oglas u Village Voiceu, alternativnim novinama čiji su uredi bili odmah iza ugla, na Trgu Sheridan. Na dan velikog otvaranja police su bile pune melema, a Edgar Čaplja u izlogu ukrašen je vrpcama i mašnama. Do podne se pojavilo tek nekoliko ljudi, na njihovo veliko razočaranje. Dvije maloljetnice s dugačkom ravnom kosom u potrazi za pravom ljubavlju kikotale su se, uplašene prepariranom čapljom i vradžbinama, kao i kostima i zubima pohranjenima u staklenke.

Franny se povukla, radije se uhvatila čišćenja skladišta, ali Jet je otkrila da uživa raditi s ljudima i odmah je djevojkama ponudila najjednostavniji napitak: ružmarin, sjemenke anisa, med i crno vino. Još od hotela Plaza duboko je suosjećala sa zaljubljenima. Rekla im je da i same mogu kod kuće napraviti nešto slično kad ne budu imale novca, iako za trgovca nije mudro besplatno dijeliti savjete, ali Jet je po prirodi bila takva. Trebaju zasaditi luk u neku posudu i osigurati mu mnogo vode i sunca, pa će se pojaviti netko tko će ih voljeti. Djevojkama je bilo baš štosno da im nešto tako jednostavno i smrdljivo kao luk može donijeti ljubav.

“I to je sve što trebamo napraviti?” oduševljeno su uzviknule.

Jet ih je uvjeravala da su luk i čisto srce najbolji sastojci. I ona je jednom doživjela čistu ljubav. Te su djevojčice bile previše mlade i nevine za srca grlica ili vradžbine ispisane krvlju. Nisu imale pojma o tome što ljubav može napraviti. S druge strane, Jet je to znala predobro, a kada bi i mogla zaboraviti, probuditi se usred noći i ne znati tko je, uvijek će je podsjećati njezin ožiljak. Trebalo se dobro zagledati da bi se vidio njegov fini obris, ali bio je tamo. Jet ga je mogla osjetiti pod prstima, što bi je podsjetilo na zvuk lomljenja stakla i udarca taksija u Levija. Tada bi nazivala Rafaela, koji ju     je već poznavao bolje od bilo koga drugog. Nije to bila ljubav, uopće nije, ali bio je dobar. Spasio ju je od onoga što je namjeravala napraviti one noći u hotelu Plaza i sada se osjećao odgovornim za nju. Na neki je način pripadala njemu. Znao je što je htjela napraviti. Te je večeri ponijela pripravak od bunike, koji brzo izaziva vrtoglavicu i mučninu, zatim slabost i poteškoće s disanjem. Namjeravala ga je popiti, onda leći u kadu, gdje bi se onesvijestila i utopila, što  joj  se  činilo  sasvim  prikladnim.  Nitko  ne  može  plutati  nakon uzimanja tog napitka, čak ni ona. Rafael joj je pokvario planove kada je ušao u sobu, legao uz nju i podsjetio ju da je živa.

Kada su se prošli put vidjeli, pokazala mu je Alkemičarsko stablo. Ponijeli su pakiranje od šest piva, a već nakon druge Rafael joj je priznao da je pogodio što je namjeravala čim mu je rekla da joj ne treba pokazati sobu, a onda mu ipak dala pet dolara. On joj je zauzvrat spasio život. Bio je njezina tajna, koju je čuvala samo za sebe. Netko komu je vjerovala.

 

***

 

Vincent je prestao dovoditi svakakve žene u kuću, što je za obje sestre predstavljalo olakšanje. Nikad nisu znale na koga će naletjeti u kuhinji kada ujutro krenu kuhati kavu. Na klinku s Long Islanda u majici kratkih rukava i ničem drugom, konobaricu iz ribljeg restorana ili neku studenticu, koje bi sve lutale kućom kao začarane, potpuno zbunjene.

“Kako ti se da?” pitala ga je jednom Franny. Bila je za stolom i jela tost. Neka si je žena upravo pripremila kajganu i onda otišla, niti se ne predstavivši.

“Što bi to trebalo značiti?” zarežao je Vincent braneći se, ali i pitajući se zašto nikad ništa ne osjeća prema djevojkama koje je dovodio kući.

“Dobro. Zaboravi.”

“Kako se tebi da?” napao je Vincent sestru. “Ja to ne radim!”

Oni nisu bili od ljudi koji razgovaraju o svojim osjećajima, nisu niti priznavali da ih imaju, pa je Franny svoje mišljenje zadržala za sebe.

“Mislim da imamo neki poremećaj. Možda bismo trebali pročitati tatinu knjigu”, rekao je Vincent. “Možda postanemo normalniji.”

Zapravo, Franny ju je pročitala. Mislila je da će biti glupava, puna blesavih teorija o genima. Ali ispostavilo se da je Stranac u kući ljubavno pismo koje je doktor Burke-Owens napisao svojoj djeci, što njima nikada nije palo na pamet.

Franny je bila potpuno zapanjena toplim tonom svojeg oca, ispunjenim ljubavlju.

Možda vam uopće nisu nalik, napisao je on, mogu vas iznenađivati, čak i odbijati svojim nekontroliranim ponašanjem, dok bježe iz kuće i prerano počinju piti i krše sva pravila, ali voljet ćete ih onako kako niste ni znali da se može voljeti, ma kakvi oni postali.

Cijelu tu godinu Vincent je zarađivao svirajući po uglovima ulica ili na postajama podzemne. Njegov je glas bio izuzetan i privlačio je ljude, posebno kada bi pjevao o teškim vremenima. Dok je nastupao, osjećao se povezan sa svijetom; shvatio je da, kada je bez gitare, u njemu više nema ničeg. Činilo mu se da se, nakon što su ga ukrali kao bebu, vratio kao netko drugi, kao netko kome su iščupali srce i negdje ga daleko zaključali.

Uvijek je bio noćna ptica, ali sada je pronašao cijelo jato sebi sličnih. Odlazio je u klubove u Osmoj ulici - Cafe Au Go Go, Bitter End, Village Gate - a često bi navratio i u San Remo, gdje su se okupljali pjesnici, nepoznati i slavni, uključujući Burroughsa, Ginsberga, Corsoa i Dylana Thomasa. Vincent je slušao pjesnike koji nisu imali nikakvih izgleda i one koji su bili na pragu toga da promijene značenje poezije i onoga što ona može biti. Kad god je mogao, slušao je Boba Dylana u klubu Gerde’s. Dylan je počeo ostavljati trag kao pjesnik i glazbenik s prepoznatljivo svojim glasom. U tome se krila istinska ljepota. Tako se pokazuje nečija duša. To napraviti, značilo je otkrivati dijelove svoje nutrine, što Vincent nije bio u stanju.

Ali po klubovima su ga već poznavali. Neki su ga se sjećali iz Lakrdijaša, pa kad su mu se obratili kao Čarobnjaku, nadimak se proširio. Govorio je tako tiho da su se svi kojima se obraćao morali naginjati bliže kako bi ga čuli, a onda bi ih na neki način začarao. Bio je zgodniji nego ikad, ali to je bio samo dio njegove privlačnosti.

Počela su govorkanja. Ljudi su pričali da može nekome isprazniti džepove a da ga niti ne dodirne. Da zna krasti stihove iz tuđe glave; činilo se kao da zna čitati misli, ili bi mu ljudi sami izbrbljali pola strofe, koju bi on onda pretvorio u nešto bolje nego su ikada pomislili da je moguće, tako da na kraju ne bi ni prepoznali svoju pjesmu. Sa sobom je nosio knjigu čarolija, a za određenu je cijenu mogao postići da se nečije želje ispune. Neočekivano je postajalo stvarno pred vašim očima. Djevojka koja vas nikada nije ni pogledala, otpratila bi vas kući. Dobili biste posao za koji niste imali uvjete. Stiglo bi pismo s obaviješću o nasljedstvu od nekog dalekog rođaka za kojega se nije znalo.

Vincent je kratko radio kao konobar u Gaslightu, gdje se besplatno hranio njihovim čudnim jelima: kruhom s datuljama, orasima i vrhnjem, pohanim sirom, pljeskavicama, ružičastom limunadom i raznim sladoledima koje je krao za Jet. Metvica, brendi, rum, čokolada, vanilija. Morao je trčati cijelim putem kući do Avenije Greenwich da se sladoled sasvim ne otopi, a za njim su po pločniku ostajale slatke lokvice. Na kraju su ga otpustili, neka ga je kolegica koju je odbio prijavila da je maloljetan.

Vikendima bi obično nakratko zastajao kod Nedicka, na uglu Osme ulice i Šeste avenije, gdje su se prodavali hot-dogovi, onda nastavio do parka pokraj Trga Washington, u kojem su se nedjeljom poslijepodne okupljali folk- glazbenici. I dalje je imao svoju staru gitaru Martin, kupljenu kada mu je bilo četrnaest godina, instrument koji nikako nije uspijevao dobro savladati i osjetiti. Kada  bi  nastupao,  osjećao  je  nadahnuće,  glas  mu  je  bio  snažan  i milozvučan. Onda bi završio i opet se osjetio potpuno šupljim, činilo mu se kao da vjetar puše kroz njega, samo još jednog od mladića u crnim jaknama na uglu MacDougala i Bleeckera.

“Jesi li siguran da ti je tek sedamnaest godina?” pitao je najbolji učitelj gitare u New Yorku, Dave Van Ronk, nakon što je Vincent sjeo svirati uz nekoliko starijih gitarista u parku. Van Ronk je bio poznat kao glavna faca u Ulici MacDougal, Dylanov prijatelj i legenda za sebe.

“Nisam ja ni u što siguran”, rekao je Vincent i rukovao se s krupnim muškarcem, pazeći da barem jednom u životu ne počne brbljati.

“Pa, samo ti sviraj”, rekao je Van Ronk. “To je nešto u što bi trebao biti siguran.”

 

***