***

 

Jednom kada su se snašli, nije im bilo jasno kako to da ljeta dosad nisu provodili u Ulici magnolija. Teta Isabelle bila je iznenađujuće popustljiva. Na njihovo oduševljenje, ispostavilo se da je nimalo nije briga kako će se oni ponašati. Nije ju zanimalo što jedu niti kada spavaju. Slatkiši za doručak? Može, ako oni tako žele. Gazirana pića? Bilo kada. Mogli su ostajati budni cijelu noć i spavati do podneva. Nisu morali držati urednima svoje sobe niti kupiti stvari za sobom.

“Radite što hoćete”, rekla im je. “Samo nemojte nikome nanositi štetu.” Kada bi Vincent poželio pušiti cigarete,  nije se  morao skrivati u grmlju, iako mu je Isabelle dala do znanja da se ne slaže s tim. Pušenje je ulazilo u kategoriju štete, iako ju je Vincent nanosio samome sebi.

“Nije dobro za pluća”, grdila ga je Isabelle. “Ali ti baš voliš izazivati sudbinu, zar ne? Ne brini se, sve će doći na svoje.”

Činilo se da njihova teta razumije neke od Vicentovih osobina koje su i njegovim sestrama bile tajna. Vincent nikome nije povjerio kako ga često hvata panika kad prođe pokraj zrcala. Tko je on, zapravo? Izgubljena osoba? Tijelo bez duše? Nešto je skrivao od samoga sebe i dobro bi mu došao koji savjet. Ugasio je cigaretu u posudi s geranijem, ali nije bio uvjeren da bi trebao paziti na svoje zdravlje ili navike.

“Sve će nas nešto ubiti”, rekao je.

“Ali ne moramo se žuriti, je li tako?” Isabelle je pokupila opušak da nikotin ne bi zatrovao cvijet. “Dobar si ti dečko, Vincente, što god ljudi govorili o tebi.”

 

***

 

Nakon ponoći u cijelom je gradu samo na stražnjem trijemu kuće Owens gorjelo svjetlo. Zapaljeno je već stotinama godina: nekada je tu bila uljna svjetiljka, zatim plinska, sada električna. Među bršljanom su lepršali moljci.

To je vrijeme kada su im u posjet dolazile žene, tražeći lijekove za osip na koži, ljubavne jade ili vrućicu. Susjedi možda nisu voljeli obitelj Owens, možda su prelazili na drugu stranu ulice kada bi sreli Isabelle kako s crnim kišobranom protiv sunca hoda prema tržnici, ali čim  bi  im  nešto  zatrebalo, razgrtali su trnovito grmlje i lozicu tražeći ulaz i zvonili, znajući da su dobrodošli kada na trijemu gori svjetlo. Bili bi pozvani u kuhinju, gdje bi sjedali za stari stol od borovine. Tada bi pričali svoje priče, ponekad vrlo opširno.

“Skrati”, uvijek bi im rekla Isabelle, a njezin bi ih strog izraz lica naveo da poslušaju. Za lijek se plaćalo malo, primjerice pola tuceta jaja, ali i mnogo, ponekad dijamantnim prstenom, ovisno o okolnostima. Simbolično plaćanje pokrivalo je hren i papar protiv kašlja, sjemenke kopra protiv vrućice, čaj za prekidanje gripe u začetku ili čaj za smirenje majki čiji su sinovi negdje odlutali. Ali često su se tražili lijekovi koji su bili mnogo skuplji, melemi za koje su ljudi morali davati ono što im je najdraže. Oteti muškarca koji pripada drugoj, istkati mrežu koja će skriti nepodopštine, izvesti zločinca na pravi put, doprijeti do nekog tko je na rubu provalije i vratiti ga u život, takve su vradžbine bile skupe. Franny je naletjela na neke uznemirujuće sastojke u smočnici: krvavu grličinu glavu, male žabe, staklenu epruvetu u kojoj su bili nečiji zubi ili pramenovi kose koji će se kuhati ili paliti, ovisno o tome poziva li se nekog ili ga se tjera od sebe.

Franny je počela prisluškivati sjedeći sa stražnje strane stepenica. Kupila je plavu bilježnicu za zapisivanje tetinih recepata. Zvjezdasti tulipan za razumijevanje snova, balzam od pčelinjeg voska za miran san, sjeme crne gorušice protiv noćnih mora, mješavine eteričnih ulja badema ili marelice, pa i mirhe dobivene iz pustinjskih bodljikavih biljki.

Dva jaja, koja se nikada ne smiju pojesti, stavljaju se pod krevet radi pročišćavanja zagađenog zraka. Ocat za pročišćavanje. Češnjak, sol i ružmarin, drevna čarolija za odvraćanje zla.

Žene koje su željele začeti trebale su nanizati imelu iznad kreveta. Ako to ne bi pomoglo, vezivale su devet čvorova na čvrstom konopcu i jele pepeo, pa bi uskoro zanijele. Plava odjeća nosi se radi zaštite. Mjesečev kamen koristan je za razgovore sa živima, topaz za one s mrtvima. Bakar, koji je za Veneru svet, doziva muškarca, crni turmalin uklanja ljubomoru.

Kada se radi o ljubavi, uvijek treba biti oprezan. Zapalite li neku stvar koja pripada voljenom muškarcu iznad svijeće, zatim dodate borove iglice i cvijet nevena, on će se ujutro pojaviti na vašem pragu, pa nije loše biti sigurna da baš to želite. Osnovni i najpouzdaniji ljubavni napitak spravljao se od anisa, ružmarina, meda i klinčića, devet sati kuhanih na stražnjoj ploči starog štednjaka. Njegova je cijena uvijek bila 9,99 dolara, zbog čega su ga nazivali Ljubavni napitak broj devet, a najbolje je djelovao u devetom satu devetog dana devetog mjeseca.

 

***

 

Nakon što je sve to čula, Franny je zaključila da čarolije i nisu tako daleko od znanosti. I jedno i drugo traži značenje tamo gdje ga nema, svjetlo u tami, odgovore na pitanja preteška za obične smrtnike. Teta Isabelle je znala da je njezina nećaka ispod stepenica i hvata bilješke, ali nije ništa rekla. Franny joj je bila posebno draga. Bile su slične na više načina nego što je  Franny željela priznati.

Na njihovu radost, Isabelle je kasno lijegala zbog svojih mušterija, pa je uvijek drijemala poslijepodne. Francis, Jet i Vincent tako su dobili duge lijene sate u kojima su mogli raditi što su htjeli. Odlazili su u grad, pokraj staroga groblja na kojem je jedino prezime na kamenim pločama bilo Owens. Stali bi uz hrđavu ogradu i šutjeli, pomalo zadivljeni svim tim grobovima obraslim mahovinom. Kada ih je Jet poželjela bolje pogledati, ostali su je odbili.

“Ljeto je, slobodni smo. Živnimo malo”, rekla je Franny i zgrabila Jet za ruku ne bi li je povukla dalje od ulaza u groblje.

“Živnimo mnogo”, predložio je Vincent. “Barem onoliko koliko se može u ovoj selendri.”

Naručivali su gazirane sokove u staroj drogeriji s linoleumom na pultu, zadržavali se na ulicama pod razlistalim stablima, ležali na travi u parku gledajući kako labudovi brane svoj teritorij i naganjaju djecu naokolo, što ih je uvijek nasmijavalo. Kada je bilo posebno vruće, najdraže im je bilo otići do Jezera pijavica, koje je većina izbjegavala, jer plivača bi u mutnim dubinama iza trske dočekalo mnoštvo tih krvopija. Franny je u ruksaku nosila vrećicu soli da skine sa sebe sve zalijepljene pijavice, ali, tko zna zašto, nijedna joj se nikada nije niti približila.

“Odlazite”, viknula bi ona, a one bi je poslušale.

Brat i sestre Owens provodili su sate sunčajući se i izazivajući se međusobno da skaču s visokih stijena u ledenu zelenu vodu. Ma koliko duboko zaronili, odmah bi se vraćali na površinu, drhteći i pljujući, nisu mogli potonuti ni držati glavu pod vodom.

“Plovni smo na čudan način”, veselo je rekla Jet, plutajući na leđima i prskajući vodu u zrak. Čak i u svojem starom crnom kupaćem kostimu bila je bajna, jedna od onih propupalih djevojaka koje često potiču ljubomoru i požudu.

“Zna se tko se ne može utopiti”, javio se Vincent sa svojeg mjesta na uzdignutoj glatkoj stijeni. Naučio je to u Magusu, gledajući slike žena vezanih za stolice i potopljenih u jezero. Jednom je rukom zabacivao svoju dugačku crnu kosu, znajući koliko će naljutiti oca kada se vrati u grad s tom gustom grivom na glavi. Kada mu sestre nisu odgovorile, nego ga zbunjeno pogledale, nastavio je. “Vještice.”

“Sve se može znanstveno objasniti”, rekla je Franny, na svoj kratak i jasan način. “Ne vjerujem u bajke.”

“Franny”, rekao je odlučno Vincent. “Znaš tko smo.”

Nije joj se svidjelo ono što je njen brat htio reći. Jesu li oni neljudska stvorenja, od onih kojih se treba plašiti, koje rulja progoni ulicama? Izbjegavaju li ih zato susjedi i zašto se onog čudnog dana kada su iskušavali što mogu u kuhinji podigao stol?

“Volim bajke”, sanjivo je rekla Jet. Plutajući u jezeru, osjećala se kao vodena nimfa, duh bez tijela. Obrisala se ručnikom, onda na kamen oblikom sličan stolu spustila izvezenu tkaninu, na kojoj su ručali sendviče s jajima i prutiće celera. Donijela je termosicu s čajem za smirenje koji je skuhala po receptu iz kuhinje tete Isabelle. Svi koji ga popiju bit će dobre volje i opušteni, što je po Jetinu mišljenju bilo upravo ono što je Franny očajnički trebalo.

Vincent je s osmijehom nastavio priču o njihovoj nesposobnosti da potonu. “Mislim da je prilično očito što smo.” Podigao je ruke, a iz krošnje nad njim izletio je uskovitlani gusti oblak zeba. “Znate što mislim? Nismo normalni.”

“Normalan nije znanstveni izraz”, prezrivo je rekla Franny. “Svatko može preplašiti zebe. Čak i mačka. Probaj ih pozvati k sebi.” Ispružila je dlan i na njega se spustilo nekoliko zeba, a kada su počele cvrkutati, puhnula je u njih da ih otjera. Bila je prilično ponosna na svoju sposobnost.

“Pa ti upravo dokazuješ ono o čemu govorim!” nasmijao se Vincent. Skočio je u jezero, ali odmah je izletio iz njega, gotovo kao da se odbio od površine. “Probajte!” veselo je viknuo lebdeći tik iznad površine.

Tog je dana za večerom Vincent pogledao sestre, a zatim se okrenuo teti i upitao jesu li priče koje je čuo o Owensovima istinite.

“Znate vi tko ste”, odgovorila je Isabelle. “Savjetujem vam da to nikad ne poričete.”

Ispričala im je o djevojci iz roda Owensovih, po imenu Maggie, koja je tu boravila jedno ljeto i trudila se sprijateljiti s mještanima, pričajući im o svojoj obitelji. O tome kako goli plešu u vrtu, osvećuju se nevinima i prizivaju oluje s tučom. Otišla je toliko daleko da je napisala članak za mjesne novine, blateći ime Owensovih, predlažući da ih se sve zatvori.

Obitelj je zaključala vrata i rekla Maggie da se vrati u Boston. Kada je vanjski svijet protiv njih, to je normalno, ali netko iz obitelji? To je nešto potpuno drukčije.

Maggie Owens bila je toliko bijesna kada su je otjerali iz kuće s kovčegom u ruci da ih je počela proklinjati, ali nakon svake je kletve postajala sve manja i manja. Neke vradžbine mogu vam naškoditi, a možda su ih Owensovi u kući dočekali s čarobnim zrcalom. Svaka opaka stvar koju je Maggie izgovorila obila joj se o glavu. Na kraju nije mogla dosegnuti zasun vrtnih vrata. Sva je magija koju je posjedovala nestala. Poricala je ono što je bila, a tada se lako postane nešto sasvim drugo, najčešće ono što se ugleda. U njezinu je slučaju to bio kunić koji je prolazio vrtom. Maggie je zaspala u travi kao žena, a probudila se kao kunić. Sada gricka korov i pije mlijeko koje joj ostavljaju u zdjelici.

“Držite oči otvorene”, rekla im je Isabelle. “Možda je vidite negdje u vrtu. To se događa kad odbacujete ono što jeste. Život se tada okrene protiv vas, niste više gospodari svoje sudbine.”

 

***