***

 

Odvezli su se u Sag Harbor. Počelo je proljeće, drveće se osulo cvijećem iako je zrak i dalje bio hladan. Dan je bio svjež, vedar i krasan, u zraku se osjećala sol, ruže penjačice bile su u cvatu. Vozili su se u Williamovu automobilu, svi odjeveni u crno. Malo su govorili, posebno dok su cestom Sagtikos prolazili pokraj bolnice Pilgrim State.

“Izgleda stravično”, uspjela je izgovoriti Jet i svi su se složili s njom.

Kada su stigli u gradić, zaustavili su se u prodavaonici pića, misleći da će im ono sigurno trebati. Prevarili su se, jer Alan Grant ih je dočekao s već otvorenom bocom vina iako je sam pio viski.

“Ono što ću vam savjetovati protivi se zakonima naše zemlje.” Gospodin Grant djelovao je tmurno. “A bojim se da bi spašavanje Vincenta tebe moglo dovesti u opasnost”, obratio se sinu. “Za pomoć dezerteru ide se u zatvor.” Okrenuo se sestrama. “To vrijedi i za vas.”

“Riskirat ćemo”, rekla je Franny.

“Onda, mislim da Vincent mora pobjeći. Već je pokazao da ne želi u vojsku. Trebaju mu putovnica i avionska karta.”

“Molim?” javila se Franny. “U bolnici je. Nema putovnicu.”

“Onda mu je nabavite i izvucite ga iz tog prokletog mjesta”, rekao im je gospodin Grant.

“A nakon toga?” željela je znati Jet.

Gospodin Grant se osmjehnuo i odmahnuo glavom. “Nakon toga, draga moja, budite spremni na to ga više nikada nećete vidjeti.”

Dok su odlazili prelazeći preko prostranog travnjaka prema autu, sunce je obasjavalo more i sve oko njih je blještalo. Taj ih je dan rastužio, kao i spoznaja o onome što moraju napraviti. Kada su stigli do auta, zastali su, kao da žele odgoditi neizbježan povratak u stvaran život.

“Nekoga koga voliš ne možeš izgubiti, čak i ako nije pokraj tebe”, rekao je William. “Napravit ćemo ono što je otac rekao. To je jedini logičan izbor.”

“Spreman si na to?” pitala je Franny. “Po svaku cijenu?”

Franny je obgrlila Williama oko struka. Jet je hodala odmah uz njih. Bili su zajedno u tom pothvatu, spojeni opasnom, čudesnom ljubavlju prema Vincentu.

“Već smo se dogovorili kako ćemo zajedno sebi uništiti živote”, rekao je William. “Sada je vrijeme za to.”

 

***

 

Iste večeri Franny je telefonirala Haylinu. Kada je čuo što se dogodilo, otišao je s posla prije kraja smjene, što nije napravio nikada prije. Bio je posvećen svojim pacijentima, ali ovo je bilo nešto drugo. Bilo je hitno, radilo se o Franny, jedinoj osobi koja ga je mogla natjerati na nešto nepromišljeno. U tren je oka stigao do Avenije Greenwich, gdje ga je ona čekala. Bila je toliko zabrinuta i blijeda da ju je podigao na ruke. Otišli su na kat, skinuli odjeću     i zajedno se zavukli pod pokrivač. Haylin je bio prevelik za taj krevet, neprestano je udarao glavom u zid. Udovi su mu bili toliko dugački da je stalno izgledalo da kao da će pasti na pod.

Kad god je Hay bio tamo, gavran bi se udobno smjestio na pisaćem stolu. Inače je boravio u kuhinji, pokraj radijatora. Lewis je volio boraviti u kući.

Prošla ga je volja za dugim letovima, iako se i dalje veselio Haylinovim posjetima i radosno lepršao naokolo prije nego što bi se smirio na stolu. Hay je uvijek donosio krekere koje je gavran najviše volio.

“Opet mi treba tvoja pomoć”, priznala je Franny.

“Čini se da to, nakon što jednom prekršiš zakon, postaje sve lakše i lakše”, rekao je Hay. “Mogao sam izgubiti dozvolu zbog one potvrde o astmi. Što je sljedeće?”

“Sada moramo izvući Vincenta iz Pilgrim Statea.”

Hay je oduvijek mislio da Franny miriše na divlje jorgovane, čiji neuredni grmovi svakog proljeća izrastu u šumovitim predjelima Central Parka. Nedostajala mu je prošlost, ali otkad su opet zajedno, sve manje. Franny je milovala njegov torzo i široka leđa, svaki bi se put iznova čudila nalazeći muškarca umjesto dječaka u kojeg se bila zaljubila. Ali nije to bila ljubav. Dogovorili su se. To je jednostavno bilo sve drugo.

“Tamo imaju dobro osiguranje”, rekao je Haylin. “Da najprije malo razmislimo?”

“Nema se o čemu razmišljati”, rekla je Franny. “Moramo ga izvući.” “Mi, kažeš? Ali što ako ja završim u zatvoru?” pitao je uz osmijeh.

“I tebe ćemo spasiti.” Franny je ispreplela noge s njegovima. Bilo joj je jasno zašto su drevna čudovišta često sastavljana od dva stvorenja, tako da imaju dva srca i uma. Udružene suprotnosti daju snagu.

“Pa, radije bih ja spašavao tebe.” Jednom je rukom uzeo njezinu krasnu crvenu kosu i u sebi rekao da nije zaljubljen. Morao se stalno podsjećati na to. Ipak, znao je da će slijepo poslušati sve što zatraži od njega. I da je uvijek bilo tako.

“Prije tebe, bila sam Djeva od Trnja. Uopće nisam imala srce. Ti si mene već spasio”, rekla je Franny i opet zatražila od njega da riskira cijeli život, nesvjesna toga da to traži od prvog dana kada su se upoznali, kao i da je on uvijek bio spreman poslušati je, čak i u vrijeme kada su bili odvojeni.

 

***

 

U bolnici, Vincentove su misli bile maglovite i krhke. Obrijali su mu glavu i odjenuli ga u nešto što nije odgovaralo njegovoj visini. Nije smio imati pojas ili čarape kako se njima ne bi pokušao objesiti. U spavaonici je podivljao, nakon čega su ga nakrcali lijekovima i gurnuli pod hladan tuš. Zatim su ga vezanog odnijeli niz hodnik do jedne sobice. U njoj je bilo miševa, čuo ih je. Čuo je i korake iz hodnika. Bio je okružen stvarima kojih se trebao kloniti: metalom, konopcima, vodom, strahom. Osjećao je kako sa svakim trenutkom postaje sve slabiji.

Lice mu je bilo izubijano nakon borbe u spavaonici, a poprilično je i smršavio. Izgledao je kao sablast, sjena od čovjeka. Bilo mu je drago što ga William ne može vidjeti i ne zna u kakvom je stanju. Nastavili su ga kljukati lijekom koji ga je zatupljivao; Thorazinom, opakom drogom od koje je zapadao u stanje bunila. Nekadašnji je Vincent prognan u daleku prošlost, ali ne sasvim. Još je znao kako se snaći, pa je uskoro shvatio kako se  može samo pretvarati da guta tabletu, čak i pokazivati otvorena i prazna usta dok je krije iza desni. Onda bi je pljunuo nakon što bi medicinska sestra izišla i sakrio je iza radijatora. Prvi je put počeo trezveno razmišljati kada se sjetio jednog novinskog razgovora s Jimom Morrisonom, pjevačem i pjesnikom kojem se divio zbog njegova pobunjeničkog duha. 

Izložite se svojem najdubljem strahu; nakon toga, strah vam više ne može ništa, strah od slobode se gubi i sasvim nestaje. Slobodni ste. 

Sloboda je nagonska potreba svakog smrtnog stvorenja, čak i kada nema nade. Njegov je najdublji strah bio da će ga zatvoriti i zatočiti, kao njegove pretke. Da nije bio okružen metalom, mogao je snagom volje otvoriti prozor i popeti se kroz njega, pa skočiti na tlo. Onda bi zaustavio promet i autostopom se vratio u grad, pustio bi da ga neki stranac odveze do centra i izgubio se u mnoštvu Četrdeset druge ulice, pa telefonirao Williamu  iz javne govornice. Ali nije mogao doprijeti do tog dijela sebe. Na tom je mjestu bio izgubljen, kao i mnogi drugi prije njega.

Sve što je mogao, bilo je držati zatvorene oči i truditi se nekako preživjeti dan. Sve je probao, zaključavao vrata, griješio i pogađao. Nije jeo niti se opirao. Tresao se od hladnoće čak i kada je grijanje bilo na najjače, tako da su stari radijatori pucketali. Na zglobovima ruku još je imao tragove konopaca kojima su ga vezali nakon što se pokušao nasilu probiti van. Noću je pokušavao vratiti mir koji su mu oduzeli kada su ga okružili željezom.

Prisjećao se formula iz Magusa, pokušavao prizvati čarolije koje su mu nekada bile tako jednostavne. Bio je uvjeren da je teta Isabelle priču o Maggie koja se pretvorila u kunića bila namijenila njemu, jer bježao je od samog sebe i poricao ono što je bio. Sada je na treperavom i slabom svjetlu bolničke sobe izvodio vradžbine koje je zapamtio. Iako su novine na ormariću zalepršale i pale na pod, a zdjela i tanjur podrhtavali dok je on mrmljao, aura tog mjesta uskoro ga je savladala. Utjecala mu je i na mozak i na dušu. Nije uspijevao ugasiti svjetlo koje je gorjelo stalno, i noću. Bio je kunić u kavezu. Veći dio dana sjedio je na madracu na podu. Noge su mu bile bose, dugačka bijela stopala izgledala su mu nepoznata, kao da pripadaju mrtvacu.

Kako bi se prisjetio da je još živ i makar malo pribrao, tjerao se da razmišlja o jezeru u Massachusettsu, njegovu zelenilu i svježini, o vrtu u kojem je izvodio svoje prve pjesme i o April Owens dok stoji u kalifornijskoj travi s rukama na bokovima i govori mu da ne da je obećanja koja ne može ispuniti. Mislio je na Reginu, kako hoda za njim, i iznenađujuću navalu ljubavi koju je osjetio prema njoj kada mu je rekla da ga želi upamtiti. Prebacio se u taj trenutak i zadržao u  njemu,  u  Kaliforniji.  Nije  više  osjećao  miris  lizola kojim su domari čistili pod, nego šume eukaliptusa, toliko opojan da mu se zavrtjelo u glavi.

Čuo je kako se vrata njegove zaključane sobe otvaraju, ali bio je toliko zadubljen u misli da nije obratio pozornost. Usavršio je sposobnost izmještanja iz svog tijela, što je također naučio iz Magusa. Bio je u Kaliforniji, trava se žutjela kao zlato. Ništa drugo nije bilo važno. Mogao je zauvijek ostati tamo, samo ako poželi. Želiš li malo cvijeća? pitala ga je Regina. Svaki je cvijet bio crven, i svaki je u sredini imao omamljenu pčelu.

Netko je sjeo na stolac. Vjerojatno medicinska sestra s lijekom. Najbolje je ne obraćati pozornost na nju. Ostao je u svojem umu, stapajući se s visokom zlatnom travom.

“Mali, budi se”, rekao je muški glas. “Moraš se pribrati.”

Vincent je pogledao prema drugom kraju sobe, kroz tek neznatno otvorene oči. Ugledao je čovjeka u mornaričkoj uniformi. Bio je to Haylin.

“Medicinsko osoblje smije ulaziti ovamo”, rekao mu je Haylin. “Imam oko dvadeset minuta, moraš dobro slušati sve što ću ti reći.” Onda je nešto dobacio Vincentu, a on je, ne razmišljajući, ispružio ruku i uhvatio leteći predmet. Ključevi od automobila. To ga je probudilo.

“Što je ovo?” Kada je progovorio, Vincentu se učinilo da ima pamuk u ustima. Oči su ga boljele, ali širom ih je otvorio. Svjetlo se sjurilo u njih kao udarac šakom.

“Tvoji su. Sada imaš Ford.” Hay je ustao i prebacio jaknu preko staklenog otvora u vratima. “Ne želimo da itko zna što radimo.” Skinuo je cipele i košulju, a onda se zaustavio primijetivši da Vincent i dalje nepomično i zaprepašteno sjedi te mu mahnuo rukom. “Možeš li požuriti? Večeras letiš u Njemačku, a vjeruj mi, taj let ne želiš propustiti. Tvoje će sestre i William znati gdje sam krene li nešto po zlu.”

Vincent se osmjehnuo. Sjećao se kako se to radi.

“Idemo”, požurivao ga je Haylin. “Prvi korak. Gubi se bestraga odavde. Ali jedno moraš zapamtiti. Ne smiješ se javljati nikome od nas. Moraš sasvim nestati, inače nas mogu optužiti za težak zločin.” Na parkiralištu je auto našao točno na mjestu na kojem je Hay i rekao da će biti. Unajmljeni Ford. Trebao se odvesti ravno u zračnu luku Kennedy, koja je 1963. godine nazvana imenom ubijenog predsjednika. Imao je Haylinovu kartu i putovnicu, kao i dvije tisuće dolara gotovine koju mu je poslala Franny. Prodala je Marijin safir, nije joj bilo žao žrtvovati ga za Vincenta. Kada jednom stigne u Njemačku, Vincent će biti na sigurnom, moći će krenuti kamo god poželi. Prije odlaska, međutim, morao je udariti Haya.

“Ravno u zube”, preporučio mu je Hay. “Tu je sve puno krvnih žila, izgledat će mnogo gore nego što će stvarno biti.”

Vincent je dobio upute da veže Haya - koji mu je ljubazno ponudio svoj remen i kravatu - a onda da ga pokrije dekom kako nitko ne bi primijetio zamjenu dok ne bude prekasno. A sada je već bilo prekasno. Već je otišao. Mornarički časnik i liječnik, s dokazima za to u džepu. Izgledao je službeno, kratke kose, gotovo ćelav. Vozio je sa spuštenim prozorima. Osjećao je kako mu se njegove sposobnosti vraćaju. Ugasio je svjetla na parkiralištu dok je prolazio pokraj njih. Uključio je radio, a da ga nije niti dodirnuo. Bio je sumrak, njegovo sretno doba dana, u kojem je upoznao Williama, kada je izišao na pozornicu u Montereyu i pobjegao na slobodu, znajući da se neće nikada moći vratiti, shvaćajući da jedan život završava, a drugi počinje.

 

***