***

 

Kada mu nije ispunila obećanje i javila mu se, Haylin je pojurio u Osamdeset i devetu ulicu. Ugledao ju je kako stoji na pljusku i potrčao još brže. Kada je stigao do nje, privukao ju je k sebi i sagnuo se kako bi je poljubio. Nije se imalo što reći. Bilo je i dalje toplo, s pločnika se dizala para dok su kapi kiše udarale u asfalt. Cijeli je Manhattan mirisao na zumbule. “Uvijek ću te voljeti”, rekao je Hay.

Popeo se gore s njom. Provukli su se kroz dnevni boravak i ušli u kuharičinu sobu. Slušali su mokre nalete kiše na prozor koji je podrhtavao od njih. Hay je s Franny skinuo mokru odjeću. Drhtala je, nije mogla prestati. Nebo je bilo mutno i crno, s pločnika su se dizali žuti valovi topline. Haylin ju je poljubio, zatim strgnuo odjeću sa sebe, a kada su pali na krevet, mislili su samo jedno na drugo. Krevet je bio uzak, pokriven bijelim pokrivačem koji je Susanna Owens kupila u Parizu, kada je bila mlada i oplakivala izgubljenu ljubav. Što ju je više Haylin volio, Franny se više raspadala. Je li to ono što se dogodilo njezinoj majci u Parizu?

Rekla je Hayu da želi njegove ruke na cijelom tijelu, a on joj je sa zadovoljstvom ispunio tu želju. Čeznula je za zaboravom svega što se dogodilo, željela se prepustiti samo tom trenutku.

“O, Franny”, rekao je Haylin. I njemu je to bilo prvi put, kako je oduvijek želio. Biti samo s Franny. Kada su završili, Haylin je ležao na podu, na leđima, nag i iscrpljen, preplašen da ju je već izgubio jer ona je bila zamišljena. Gledao je Franny koja je bila na stolici do prozora. Kiša je prestala i pojavio se Lewis, kuckajući po staklu, mokrog i svjetlucavog perja. Franny ga je pustila unutra i obrisala mu klisko tijelo ručnikom.

“Vrati se”, pozvao ju je Haylin.

Franny je odmahnula glavom. Na sebi nije imala ništa osim Haylinove majice. Njezine su noge bile izuzetno dugačke.

“Franny!”

Nije se obazirala na njega, jer već je odlučila da se njihova veza mora prekinuti. Nakon onoga što se dogodilo Leviju, više nije imala hrabrosti riskirati Haylinov život.

“Bit će sve u redu s nama”, rekao je Hay, kao da joj je pročitao misli. “Bit ćemo mi sretni u Cambridgeu.”

Ali neće biti u redu. Franny je legla pokraj njega. Gladila mu je ramena i grudi. Bio je tako lijep i mlad. “Gdje smo se upoznali?” pitala je. Kada bude gotovo, željela se svega sjećati.

“U trećem razredu. U kantini. Imala si sendvič s rajčicama, što je meni bilo jako čudno. Tko jede sendvič od samih rajčica?”

Rajčice pripadaju porodici pomoćnica i Franny ih je oduvijek obožavala.

Poljubila ga je u obraz, hrapav od tek iznikle brade.

“Sjećam se svega o tebi. Stalno sam čekao da me zavoliš.”

Iz dnevnog se boravka čula glazba. Noć su proveli ne spavajući, u grozničavoj uzajamnoj čežnji. Već je bilo podne. Vincent je svirao gitaru. Čuli su ga kako uporno pjeva Stand by Me.

Franny nije imala izbora, morala mu je reći. “Ne mogu ostaviti Jet i Vincenta.” Znala je to još u bolnici.

Hay nije imao namjeru predati se. “Snaći će se oni. Moraš nastaviti živjeti svoj život.”

Franny ga je poljubila i nije se zaustavila. Neka se sjeća samo ovoga. Mekoće njezinih usana, otvaranja njezinih bedara kada ga želi u sebi. Možda će joj tada lakše oprostiti dan kad njezine sive oči postanu ledene, kada bude izgledala kao da je nije briga, jer znala je da je to njezina sudbina, izbjegavati ljubav po svaku cijenu i onda se praviti da je to nije slomilo kada mu konačno kaže da je među njima gotovo.

 

***

 

Sada kada su imali slobodu, nisu znali što bi s njom. Nitko nije iznosio smeće. Gomila otpadaka u kuhinji počela je smrdjeti. Uskoro su se dva štakora nastanila u spremištu za metle, a Franny im je unutra bacala sir, samo da ih ne vidi. Odjednom je primijetila koliko je sve oronulo: boja se gulila sa zidova, svjetla su treperila, na plinskom štednjaku radila je samo je jedna ploča, i to tek nakon što bi Franny puhnula u nju da upali plamen. Kuća je već neko vrijeme propadala jer za popravke nije bilo novca. Ispostavilo se da su obiteljske financije nakon brojnih pozajmica od banke u lošem stanju. Mnogi očevi pacijenti nisu plaćali, a majka je svoje nasljedstvo, ionako malo, davno potrošila. Kuća će se morati prodati. Jet je mrzila samu pomisao na to i rijetko je izlazila iz sobe.

Tako je Vincenta i Franny zapalo da u uredu odvjetnika svojih roditelja saznaju za očajnu situaciju s novcem, nakon čega je Vincent grubo rekao “Tko to jebe” i izjurio van.

 

***

 

“Mislim da je ovaj sastanak završen”, rekla je Franny. Prije odlaska potpisala je sve potrebne dokumente. Kao najstarija, postala je zakonski skrbnik bratu i sestri. Donošenje odluka prepušteno je njoj. A ona ih je donijela nekoliko, niti ih ne spominjući njima dvoma.

Nekadašnji očevi pacijenti povremeno bi ostavljali bukete cvijeća na stražnjim vratima, koje je Franny odmah bacala u smeće. Nekoliko članova društva psihoanalitičara poslalo je pisma sućuti, koja su spaljena u kaminu. Dogodilo se što se dogodilo, ništa se ne može poništiti. Franny nije očekivala da će joj roditelji toliko nedostajati. Željela je sjesti s majkom i razgovarati o trgovcima iz susjedstva koje je nagovorila da joj daju robu na kredit. Željela je da može upitati oca kako se riješiti letećih mrava iz njegova ureda i kako je nalazio vremena pisati knjigu rano ujutro, prije nego što se itko iz obitelji probudi. Sada je shvaćala zašto su one večeri pojurili za Jet. Zbog straha od Willardovih, zbog njihove zajedničke prošlosti, sudaca i žrtava. Da sam samo... pomislila je Franny, ali popis onoga što bi voljela da je stigla napraviti bio je stvarno dugačak, a prošlost ionako nije mogla mijenjati.

Vincent je većinu dana provodio spavajući, tek bi se navečer išuljao van, ne govoreći kamo ide, iako su one znale da je jedino mjesto koje ga trenutno zanima Lakrdijaš. Nije se vraćao do ranih jutarnjih sati, sasvim neupotrebljiv, u oblaku zadaha na viski. Prestao je odlaziti u školu, što možda i nije bilo loše; više  si nisu  mogli  priuštiti  Starlingovu  školarinu.  Kada  je   bio   kod   kuće, Vincent nije bio sam. Dovodio je bezbrojne djevojke, uključujući Kathy Stern, nimfomanku i kleptomanku, nekadašnju očevu pacijenticu. Kada se jednom uvalila u Vincentovu sobu, više nije željela otići. Franny se sjetila da je, prisluškujući Kathyne seanse s ocem, čula da se panično boji ptica. Pustila je Lewisa u sobu i nije trebalo dugo da Kathy vrišteći izjuri iz nje, samo u donjem rublju, dok joj je gavran čupao kosu, razbacujući je po podu. Poslije su shvatili da je Kathy ukrala Chanelovu ogrlicu od zlata i bisera njihove pokojne majke.

“Smiješna je ona”, rekao je Vincent. “Ima bilježnicu u koju zapisuje imena svih muškaraca s kojima je ikad spavala. Fotografirala im je pimpeke i lijepila slike u bilježnicu. Rekla mi je da će od njih načiniti kolaž. Kako sam je mogao odbiti?”

Vincentu nije tko imao reći ne, osim Franny. Nakon smrti roditelja više ništa nije želio shvaćati ozbiljno.

“Kako ne razumiješ, Franny?” rekao je. “Moramo živjeti sada, dok još možemo. Ionako će sve brzo biti gotovo.” Imao je skoro šesnaest godina i bio visok, mračan i zamišljen, gotovo je uvijek nosio gitaru, što ga je činilo još zanimljivijim, ali i opasnijim za sve koji se u njega zaljube i za samoga sebe.

Što se tiče Jet, ona je ostala u krevetu dugo nakon što su liječnici rekli da je ozdravila. Napukla rebra su zacijelila, modrice izblijedjele, a posjekotine na rukama i koljenima pretvorile su se u tanke crvene crtice ni nalik ranama. Ostao je samo ožiljak na licu, iskrzana linija u obliku latica cvijeta, vidljiv samo pod određenim svjetlom.

“Kakvog to ima smisla?” pitala bi Franny kada bi je ona pozvala u šetnju.

Jetina je kosa postala toliko zamršena da se više nije mogla češljati. Nije se kupala, jela je samo krekere i pila gazirane sokove. Spavala je držeći knjigu Emily Dickinson koju joj je poklonio Levi. U njoj je napisao: Vječnost - se sastoji - od sadašnjosti. U bilo koje vrijeme moglo se čuti kako Jet plače, zbog čega je Franny zakovala njezine prozore, za slučaj da joj sestra odjednom poželi skočiti kroz njih.

Franny se sve više i više okretala Haylinu iako je znala da je to pogrešno. Zaklela se da će samo jednom biti s njim, pa ipak su svakodnevno provodili vrijeme zajedno. Postajali su sve bliskiji, što je još više otežavalo neizbježan prekid. Trebala mu je reći za nesreću koja im prijeti, ali nije mogla naglas izgovoriti potrebne riječi. Ni sada ni ikada više, trebala mu je reći. Jer to bi te moglo uništiti. Svakog je dana namjeravala staviti točku, ali umjesto da prekine s njim, vodili bi ljubav u sobici dok ne bi postali malaksali i euforični,

Nakon toga ležali bi isprepletenih udova i gledali kako sobom leti tamna gavranova sjenka.

“Moja bi majka bila užasnuta”, povjerila mu se Franny. “Nije voljela životinje.”

“Lewis nije životinja”, rekao je Haylin. “On kao da čita tvoje misli.”

“Želiš reći da je on moj obiteljski demon? To bi značilo da sam ja vještica.” Franny je spustila glavu na Haylinova prsa. Slušala je njegovo srce, to joj je pružalo utjehu. Mislila je na ono što je pročitala u Marijinu dnevniku i šutjela, iako je čeznula za tim da mu sve ispriča.

“Baš me briga što si samo dok si moja”, rekao je Haylin.

 

***

Onog dana kada je Jet konačno izašla iz sobe, njezina je sjajna crna kosa bila ošišana na kratko, kao da je dječak. Imala je samo škarice za nokte i odrezala ju je vrlo nejednako. Odlučila se za pokoru. Svima im je uništila život. Znala je zašto se Frannyne oči često pune suzama koje neće isplakati i zašto njezina sestra još oblači haljinu koju je nosila na sprovodu roditelja. Franny se zaključala u očev ured, sjela za stol na kojem je još bilo razbacanih papira, podigla  oblak  prašine,  nazvala  prijemni  ured  Radcliffea  i  povukla svoju prijavu. Učinila je to u tajnosti, ali njezin se glas uzdigao kroz ventilaciju, kao plačne ispovijedi očevih pacijenata za vrijeme terapije, i Jet ga je čula.

“Jet, odrezala si kosu”, rekla je Franny kada je ugledala što je njezina sestra učinila.

Jet je i dalje bila u spavaćici, bosa. Bila je nalik mački, mačje sumnjičava i nepovjerljiva, ali i dalje prekrasna, unatoč svim svojim naporima da se uništi. Jet je već odlučila da neće završiti gimnaziju. Obećala se suviše starom za to, a od tada nadalje nosila je samo crninu. Odbacila je djevojačku odjeću kakva joj se prije sviđala - lepršave nabrane haljinice u raznim tonovima ružičaste i ljubičaste boje - sve je darovala dobrotvornoj organizaciji Goodwill.

Ta joj odjeća više nije pristajala jer ona više nije bila ona ista osoba kao prije rođendana. Ta je djevojka zauvijek nestala. Povremeno se vraćala na mjesto nesreće. Više nije čula što drugi misle i osjećala se usamljenom poput moljca u staklenci. Sjedila bi na zavoju, kao neka prosjakinja, ali nitko od prolaznika nije joj mogao udijeliti oprost, iako ga ona sasvim sigurno ne bi ni prihvatila.

Jedini je spas nalazila u romanima koje je čitala. Kada bi noću razmišljala o tome kako bi bilo bolje ne živjeti u svijetu bez Levija, otvarala bi knjigu i spašavala se, otkrivajući da su romani bijeg dobar koliko i bilo koja čarolija. Voljela je Jane Austen i sestre Brontë i Virginiju Woolf, čitala je njihove knjige jednu za drugom.

Većinu dana provodila je kod kuće. Ona, nekad najljepša djevojka u državi, sada je postala neprimjetna kao mišić, knjiški moljac kojeg se teško moglo odvojiti od čitanja. Mladići je više nisu primjećivali, a ako i jesu, ona bi im jasno dala do znanja da je ne zanimaju. Šetala je kasno navečer, praznim ulicama, kao da je željela izazivati sudbinu. Osjećala je bliskost prema usamljenim, zaboravljenim ljudima koji su u taj sitni sat lutali gradom.

Vidjevši stanje svoje sestre, Franny je napisala pismo teti. Sigurno mora postojati lijek koji će pomoći Jet da prebrodi ta užasna vremena. Dva dana kasnije stigla je pletena košara s lijekom za Jet. Kada je pogledala u nju, Franny se nasmijala, a onda odmah otišla probuditi Jet.

“Isabelle ti je nešto poslala.”

Jet se uspravila u krevetu i protrljala pospane oči. “Nije kunić, nadam se?” pitala je Jet.

“Zaboga, nije.”

Jet je ustala iz kreveta i kleknula da zaviri unutra. Ugledala je crnu mačkicu. Palčica, ona koja ju je pratila po tetinu vrtu. Podignula ju je i nasmijala se, što je bilo lijepo čuti nakon dugog razdoblja tuge. Mačka je bila sasvim mirna, iznenađena pozornošću koju je privukla.

“Joj, savršena je! Ti imaš gavrana”, rekla je Jet Franny, “a ja sada imam Palčicu.”

Jet je spustila mačkicu na krevet, gdje se ona počela igrati s klupkom plave vune. Milovala ju je i govorila joj koliko je slatka, ali oči joj nijednom nisu zasjale, pa se Franny sjetila što je Isabelle napisala u poruci koja je stigla uz mačku.

Ovakvi lijekovi ne traju dugo.

 

***