***

 

Namještaj je bio prekriven bijelim plahtama, teta Isabelle im je rekla da se to mora napraviti na početku razdoblja žalosti. Kasno te večeri stigla je bez prtljage, noseći samo veliku crnu torbu. Oko desne ruke imala je zamotanu crnu svilenu vrpcu, a na glavi pusteni šešir s perom jarke boje na obodu.

Rekla im je da moraju okrenuti zrcala na drugu stranu. Onda ih je natjerala da pospu sol po prozorima i s vanjske strane vrata stave grančice ružmarina.

“Bila je to nesreća”, rekla im je. “I ništa više.”

Sjela je pokraj Jet i ponudila je šalicom čaja, koji je Jet odbila piti.

“Moralo se dogoditi”, rekla je Jet tihim, slomljenim glasom. “To mi je bilo suđeno.”

“Nije to bila sudbina. To je bilo prekidanje sudbine. Nitko ne može kontrolirati takve stvari.”

Jet je bila mršava i blijeda. Okrenula se od tete, shrvana od krivnje i žalosti. Isabelle je odmah znala da njezina nećakinja više nije vidovita jer su joj oči bile tupe, golublje sive, bez traga života.

Isabelle je spavala u sobi u kojoj se kuharica obitelji koja je tu živjela prije njih svake noći uspavljivala plačući. Franny je namjestila krevet čistom posteljinom i stavila lavandu u ladice ormara. Isabelle je iz svoje torbe izvadila spavaćicu, papuče i komad crnog sapuna.

“Nije nikad ni pomislila izabrati hrabrost”, rekla je Isabelle. “Ali izabrala je hrabrost. Zar ne?”

“U životu ne dobivamo uvijek ono što izaberemo. Dala sam joj ono što joj je trebalo.”

 

***

 

Na dan sprovoda Franny je u majčinu ormaru pronašla dvije crne haljine. Iznenadilo ju je kada je negdje straga otkrila nekoliko pari crvenih cipela jer majka im je zabranjivala da ih nose. Franny je pomogla Jet pri odijevanju, skinula joj spavaćicu preko glave, onda joj navukla ljepšu haljinu, ponašajući se prema njoj kao prema djetetu. Jet uopće nije spavala, niti pojela ijedan zalogaj hrane. Mislila je na roditelje, na to kako ih je često slušala kasno navečer. Ako to što su dijelili i nije bila prava ljubav, bili su dobar par. Nije mogla zamisliti jedno bez drugog. Sada je shvatila da nije provela dovoljno vremena s njima, niti im rekla da ih voli; možda to nije niti znala. Sve što je sada znala jest da se bez njih više ne osjeća sigurnom. Kakav god da je bio njihov svijet, više ga neće biti. Sjedila je u dnevnoj sobi u svojoj crnoj haljini, s rukama sklopljenima u krilu, kao da čeka dolazak roditelja, nakon čega bi se možda vrijeme moglo pokrenuti unatrag i možda opet vratiti Levija među žive.

Vincent je bio iznuren, pogled mu je bio mutan iznad crnog odijela koje se nije potrudio izglačati. Kada je iz svoje sobe izišao bos, Isabelle ga je natjerala da se vrati po čizme. U njezinoj se obitelji ljude pokapa bose, pa ju je uznemiravao pogled na Vincenta bez cipela. Pogrebniku su rekli neka i majka i otac budu odjeveni u crno i bosi. Franny je za majku izabrala Chanelovu haljinu, našminkala joj usne omiljenim ružem i dodala maskaru Maybelline, jer nikada nigdje nije otišla nenašminkana, i Franny to nije željela sada mijenjati. Vincent je za oca iz ormara izvadio odijelo Brook Brothers, uz jednu od bijelih košulja koja mu je po mjeri sašivena u Londonu. Franny se potrudila izravnati svoju nemirnu kosu, a kako bi dostojnije izgledala, nanijela je i blijedi ruž. Rana na Jetinu licu nije se mogla sakriti, iako je Franny pokušala s puderom iz jedne od majčinih zlatnih pudrijera. Jet je izgledala kao da su joj na kožu utisnuli plavo cvijeće. I nakon što rana zacijeli, na jednoj strani njezina lica ostat će iskrzana crta.

Jet nije marila za to. Ništa nije moglo biti dovoljno velika kazna za to što je preživjela nesreću. Stalno se sjećala kako je Levi ispružio ruku i zakoračio pred nju, onda je vidjela zvijezde i čula kako izgovara njezino ime... ili je to možda bio samo zadnji uzdah, kojim je život izišao iz njega.

“Znaš li da nam je on bio u rodu”, rekao je Vincent Franny. “Ne.” Pogledala je brata. “Kako to?”

Slegnuo je ramenima. “Isabelle mi ne želi reći.”

“Jet je izgubila dar”, tužno je rekla Franny. “Nisam znala da je to moguće.

Njihova je sestra i dalje sjedila iako je po njih stigao automobil. Jedva da je disala.

“Vratit će joj se”, rekao je Vincent. “Nosi ga u krvi.”

 

***

 

U kapeli na Manhattanu bile su poslagane vaze s narančastim i crvenim gladiolama. Teta Isabelle sjedila je s njima u prvom redu. Nitko od obitelji nije plakao. Iako su bili slomljeni, plakanje u javnosti nije dolazilo u obzir. Nekoliko pacijenata doktora Burke-Owensa bilo je neutješno. Nakon ceremonije, Franny i Vincent rukovali su se s onima koji su im željeli izraziti sućut dok je Isabelle ostala sjediti s Jet. Hay je bio tamo, s roditeljima, ljubaznima i hladnima, koji su jedva dočekali pogurati ga prema izlazu. Ali on nije namjeravao napustiti Franny iako je brata i sestre Owens čekala limuzina koja će ih odvesti na groblje u Massachusettsu, gdje će biti pokop.

“Ona mora krenuti”, mrmljao je gospodin Walker. “Auto im je tu.”

“Nije me briga za auto. Želim ići s tobom”, Hay je rekao Franny. “Trebao bih biti tamo.”

Iza njih se stvorila teta Isabelle. “Sviđa mi se. Trebao bi ići s nama.”

“To nije moguće”, rekla je Franny. Željela je maknuti Haylina što dalje od problema svoje obitelji. Već je dovoljno loše bilo to što sada mora predstaviti tetu Walkerima.

“Vi ste prilično bogati”, rekla je Isabelle gospodinu Walkeru. “Pa ipak, čini se da imate tako malo.” Haylin se osmjehnuo kada je čuo njezinu primjedbu.

“Prilično ste nepristojni”, rekao je gospodin Walker.

“Moju nećaku i njezina supruga uskoro će pokopati. Tko je ovdje nepristojan?”

“Mislim da znamo odgovor na to pitanje, tata”, javio se Haylin. Franny je uzela tetu za ruku i povela je dalje. “Ne ovdje”, rekla joj je. “Ne sada."

“Što ti misliš da bih mogla napraviti tom groznom čovjeku?” rekla je Isabelle. “Vjeruj mi, on će sam sebi prizvati nesreću. Njegov sin, to je druga priča. On je ono pravo.” Mahnula je Haylinu, koji je mahnuo njoj. Za razliku od većine ostalih, njega Isabelle Owens nije nimalo zastrašila.

Franny je počela objašnjavati kako će u Massachusettsu biti samo obitelj, a nitko sa strane ne može se nositi s toliko Owensa na jednome mjestu.

“Meni neće smetati”, rekao je Haylin. “Posebno ako su slični tvojoj teti.” “Nazvat ću te čim se vratim”, obećala mu je Franny.

Pogreb je trebao biti obavljen na malom groblju u Massachsettsu, onom istom u koje su nekad virili kroz željeznu ogradu pokrivenu mahovinom, bez nekog velikog zanimanja, čak ni nakon što su shvatili da je na većini nadgrobnih ploča urezano prezime Owens. Sada će tamo završiti i njihovi roditelji, iako je majka cijeli život provela pokušavajući se maknuti što dalje od obitelji. To je mjesto ipak nije ispustilo iz svog stiska. Na kraju je znala da pripada među rodbinu. U njezinoj je oporuci stajalo da nju i supruga treba tamo pokopati, jedno uz drugo.

Za vrijeme vožnje autocestom prema Masachusettsu Jet su morali dati sredstvo za smirenje, iako je pila i analgetike zbog napuklih rebara. Ipak, nastavila se tresti. Vincent je otkrio da limuzina ima bar. Gutao je škotski viski ne bi li se smirio i napio. Isabelle je zahtijevala da sjedi uz vozača, kako bi mu mogla  pokazivati  put.  Kada  je  čula  zveckanje  stakla,  okrenula  se i  oštro pogledala Vincenta.

“Danas bez scena”, predložila je. “Bit će dovoljno problema.”

“Umrli su. Dovraga s dobrim ponašanjem”, mrmljao je Vincent ispod glasa, da ga teta ne čuje, ali ona ga je čula, naravno, i mahnula prema Franny.

Franny je vratila bocu viskija na mjesto. “Moramo ovo proći bez nezgoda”, mrko je rekla.

“Franny, mi nikada ne prolazimo bez nezgoda”, rekao je Vincent. “Zar to nije očito?”

“Pokušaj”, zatražila je od njega Franny. Kimnula je glavom prema Jet, koja ni na koga nije obraćala pozornost, uvučena u svoj svijet tuge. Jet je buljila kroz prozor, niz lice su joj tekle suze. “Samo mi obavimo što već trebamo”, šapnula je Franny bratu.

Otkada se nesreća dogodila, osjećala je teret kao najstarija od njih. Preko noći, bez upozorenja, Franny se više nije osjećala mladom. Neće moći dobiti ono što želi niti raditi ono što joj se sviđa. Shvatila je to još dok su ona i Vincent sjedili u bolnici. Danas je stavila ukosnice u svoju počešljanu kosu i uzela ogrtač iz majčina ormara, koji je još mirisao na Chanel No. 5, Susannin parfem. Franny je znala da će ubuduće biti talac odgovornosti.

Kada su stigli na groblje, na njemu su zatekli Owensove iz Bostona, od kojih većinu nikada nisu ni sreli. Upoznali su ih s mrzovoljnim roditeljima April Owens, iako se nju nije moglo nigdje vidjeti. Došli su i neki rođaci iz Mainea, čija je farma bila poznata po čudotvornoj rabarbari, lijeku za gotovo sve, od gripe do nesanice, a teta Isabelle je očekivano sjedila u prvom redu, pokraj Franny.  Počeo  je  toplinski  val,  ali  Isabelle  je  na   sebi   imala  svoju dugačku crnu haljinu i šal koji je isplela protiv uroka. Sve su žene nosile bukete zumbula, koje su dali i Jet i Franny, što ih je trebalo podsjetiti koliko je život dragocjen i kratak, baš poput tog cvijeta.

Svećenik je bio oženjen jednom Owensicom, bio je župnik u Cambridgeu. “Nadam se da ću te vidjeti najesen”, rekao je Franny. Svi su znali da je primljena na Radcliffe.

“Možda”, skromno je odgovorila Franny, ne želeći ništa obećavati.

Kada su krenule s groblja, Franny je teti pomagala hodati preko izrasle trave. Ušle su u malu bezličnu dvoranu u kojoj su na čipkom prekrivenim stolovima posluženi kolači i kava. Posvuda su bile vaze sa zumbulima.

Isabellin je glas bio iskreno nježan. “Nikad ne znamo kako će se nešto završiti dok se to ne dogodi. Dopusti mi da iznesem jedan prijedlog. Vas se troje možete preseliti k meni.”

Franny je odmahnula glavom. “To nije moguće.”

“Ostanite barem do kraja ljeta”, nagovarala ju je Isabelle. “Dajte sebi vremena da odlučite što ćete poslije.”

“Hvala, ali nećemo”, rekla je Franny teti. “Vraćamo se u New York.” “Kako želiš. Onaj će visoki mladić biti zadovoljan, ali hoćeš li i ti?”

Začule su se sirene. Ulicom je prolazio policijski automobil na čelu dugačke kolone vozila, među kojima su bila i mrtvačka kola. Pogrebna povorka Levija Willarda.

“Šteta”, tužno je rekla Isabelle.

“Jer i on pripada obitelji?” pitala je Franny. Stvarno je željela doznati tajnu o kojoj je govorila April.

“Jer se ovo moglo izbjeći da je njegov otac naučio ne mrziti. Mislim da ne trebamo reći Jet da je njegov pogreb danas. Bilo bi to previše za nju.”

“Dakle, nećeš mi ništa reći”, ustvrdila je Franny.

“Pa, ako baš moraš znati, u rodu smo s Willardovima.” “Zašto je to tajna?”

“Zašto je bilo što tajna? Ljudi se žele zaštititi od prošlosti. Iako se to ne može.”

 

***

 

Franny je ostavila tetu kako bi potražila Vincenta i Jet, koje je pronašla u kutu.

“Maknimo se odavde”, rekao je Vincent. Bio je pripit, iz čega nikada nije proizašlo ništa dobro.

“Eno April.” Jet je pokazala na suprotni kut, gdje je April sjedila na nekoj ružnoj stolici, s bebom u krilu. Oprezno su joj se približili.

“Je li to istina?” rekla je zapanjeno Franny. “Beba?”

“Žao mi je zbog vaših roditelja.” April se okrenula prema Jet. “I žao mi je zbog Levija. Čujem da mu je danas sprovod."

Franny je tako oštro i značajno pogledala April da se ona osjetila ošamarenom. Odmah je shvatila poruku i brzo se povukla, iznenađena time koliko je sada Franny djelovala moćno.

“Ili možda sutra”, nastavila je April. “Nemojte mene pitati. Ne stižem misliti ni na što.”

“Zdravo, mala.” Vincent je sjeo na rub stolića i pružio ruku, koju je beba zgrabila i nije puštala. Nijedna ga žena nije željela pustiti. Ovoj je ime bilo Regina. Naravno, oči su joj bile sive.

“Protiv sudbine se može boriti, ali drago mi je što se nisam borila protiv ovoga”, rekla je April za svoju kćerku.

“Kako bi to uopće mogla poželjeti”, primijetila je potpuno iskreno Jet. “Prekrasna beba”, dodala je kada ju je Franny začuđeno pogledala.

Sada je Franny postala stvarno znatiželjna. “Što se dogodilo Regininu ocu?”

“Utopio se”, rekla je April. “Kakve sam ja to sreće? Iznenadna poplava.

Znanstveno gledano, koja je vjerojatnost za nešto takvo?”

“Ne baš velika”, odgovorila je Franny. Laž koju je izrekla April pala je na pod, teška kao olovo, ali Franny se nije usudila prodrmati je, plašeći se da bi mogli čuti nešto uznemirujuće.

“Dakle, to treba proslaviti”, rekao je Vincent, koji je žudio za pićem. Ustao je i pozdravio ih pa se zaputio prema šanku, gdje su posluživali koktel s viskijem, omiljeno piće njegovih roditelja.

Jet se sagnula da pomiluje bebu. Na trenutak se činilo da je zaboravila tragediju toga dana. “Divna je”, rekla je. “Vidi ti te velike okice.”

April se činila mekšom nego inače. “Stvarno mi je žao zbog tebe”, rekla je Jet. U tom je trenutku je njezina beba počela plakati.

“Pridrži je malo”, rekla je April Franny, želeći otići po bočicu do svoje torbe. Franny je ustuknula, govoreći da nikada nije znala s djecom, a nada se da će tako i ostati. Ali bebu se ne može odbiti; April se samo namrštila i ipak uvalila malu Franny u ruke. “Gluposti”, rekla je.

Regina se istog trena umirila i zagledala u Franny.

“Vidiš!” rekla je April kada se vratila. “Nisi ono što misliš da jesi.”

Franny je to pogodilo. “Ja sam točno ono što mislim da jesam!” Brzo je vratila bebu, ali nastavila je gledati svoju novu nećakinju, koja je vukla iz bočice i uvlačila joj se u srce.

 

***

 

Otišli su kod tete Isabelle na večeru: domaći složenac koji su donijeli Owensovi iz Mainea. Zapečena tjestenina sa špinatom i lukom, a za desert njihova čuvena pita od rabarbare. Nitko od njih troje nije mogao jesti. Jet je izišla u vrt. Vincent i Franny sjedili su u dnevnom boravku i igrali remi, što nije bilo lako, jer oboje su uvijek točno znali koje karte ima onaj drugi.

Franny je prestala zanovijetati i nije rekla ni riječi kad si je Vincent natočio obilnu količinu tetina skrivenog viskija, koji su pronašli još prvog dana svojeg ljetnog boravka.

Nakon što su gosti otišli, Isabelle je malo prilegla, potpuno odjevena, s čizmama na nogama. Nije navukla zavjese, pa je vidjela Jet kako se iskrada na ulicu, očito u žurbi. Trebalo je hodati tri kilometra, pa je Jet, čim je stigla do grada, potražila taksi, obično parkiran pokraj autobusne postaje. Imala je sreće, jedan je stajao tamo na okuci, s upaljenim motorom.

Ušla je i rekla da želi ići do velikog groblja na rubu grada gdje su prošlog ljeta pokopana četvorica mladića. Baš kada su trebali krenuti, vrata taksija su se otvorila i u njega je ušla Isabelle. Vozač ju je ugledao u retrovizoru i uspaničio se. Isabelle Owens koja ide na groblje je putnica koju nitko ne bi poželio.

“Imate nekog posla na groblju, gospođice Owens?” uznemireno je pitao vozač.

“Svi mi prije ili kasnije tamo imamo posla”, veselo mu je odgovorila. “Idem sama”, rekla je Jet.

“Mislim da ti to nije pametno, ali ako baš želiš ići, idem s tobom.” Isabelle je potapšala stražnji dio vozačevog sjedala. “Požurite. Također, vratit ćemo se s vama.”

Levijev je pogreb prošao, ali primijetile su na kojem je mjestu sveže iskopana zemlja. Velečasni je još bio tamo. Nije imao nikakve namjere napustiti svojeg sina. Jet je problijedjela kad ga je ugledala, u crnom kaputu, kako sjedi na preklopnoj stolici koju je pokupio iz mrtvačnice.

Isabelle je provukla ruku pod Jetinu, pa su krenule naprijed preko trave. U krošnjama su pjevale ptice, sve je bilo smaragdno zeleno. Trava je bila nedavno pokošena, osjećao se slatki miris ljeta. Velečasni je gledao u tlo, ugledao je njihove sjenke prije njih.

“Ne prilazite bliže”, rekao je.

“Ovdje smo da bismo izrazile sućut”, rekla je Isabelle. “Sigurna sam da bi i ti učinio isto da se dogodilo obratno.”

Velečasni je podigao pogled. Imao je sivo-zelene oči, kao Levi. “Ali ne moram, jer moj je sin mrtav, a ona je živa”, rekao je pokazujući glavom na Jet. “To je razlog zbog kojeg ste proklete.”

“Tvoj je predak sve pokrenuo, naša strana tu nije imala izbora. Inače, prava je istina da su zbog toga naše sudbine i prošlost spojeni.”

Jet je zbunjeno gledala svoju tetu.

“Ipak, pogledaj me”, rekao je velečasni. “Na grobu sam svog sina.”

Jet je osjetila vrtoglavicu i počela se rušiti. Isabelle se trudila koliko je mogla podići je natrag na noge. Velečasni ih je uznemireno gledao.

“Pomogni nam”, zapovjedila je Isabelle.

Velečasni je uzeo Jet za ruku, Isabelle je prihvatila drugu i zajedno su je odveli do stolice.

“Diši polako i duboko”, rekla je Isabelle. Stala je pokraj velečasnog, svojeg rođaka, jer njegova je obitelj izravno potjecala od čovjeka koji je bio otac kćeri Marije Owens. “Ona je samo djevojka kojoj se dogodila ljubav”, rekla je rođaku koji nije priznavao njihovo srodstvo. “U kakvom je svijetu to prokletstvo?”

Velečasni nije imao odgovor na to. Bio je slomljen, u sebi je nosio tri stotine godina povijesti i mržnje.

“Kada budemo mogli oprostiti jedni drugima, moći ćemo početi skidati prokletstvo. Znaš to jednako dobro kao i ja.”

Velečasni je pogledao Jet, koja je dobro vidjela koliko ga je ono što se dogodilo slomilo. Nekako se podigla na noge. Stajala je pokraj groba, želeći da i ona može biti u njemu, da može ispreplesti ruke s Levijevima i živjeti tamo dolje s njim.

“Trebamo krenuti, prije nego što zatvore ulaz”, rekla je Isabelle. Velečasni ih je slijedio na pristojnoj udaljenosti.

“On me mora mrziti”, rekla je Jet teti. “Ima dovoljno razloga za to.” “Upravo nas je mržnja dovela do ovdje”, rekla je Isabelle.

Kada su stigle do taksija, Isabelle je rekla vozaču da pričeka. Čim je velečasni stigao do ulaza, Isabelle je zamolila vozača da iziđe i pomogne mu sjesti na prednje sjedalo, tako da ga može odvesti kući. Velečasni je izgledao iznenađeno, ali bio je iscrpljen i poslušao je. Sjeo je u taksi i zagledao se ravno pred sebe, cijelim putem do njegove kuće U udaljenom dijelu grada nitko nije progovorio. Taksi se zaustavio i velečasni je otišao, bez riječi i osvrtanja.

 

***

 

Kada su se vratile u Ulicu magnolija, Isabelle je zamolila Franny i Vincenta da im se pridruže u vrtu. Ujutro se vraćaju na Manhattan, sada je bilo pravo vrijeme. U nekim je noćima bolje sjećati se prošlosti nego je pokušati zatvoriti u ladicu. Prije tri stotine godina ljudi su vjerovali u vraga. Vjerovali su da je uzrok neobjašnjivim događajima nešto zlo, a tim su uzrokom često proglašavali ženu za koju se govorilo da je vještica. Žene koje su radile što su htjele, imućne žene, žene koje su imale neprijatelje, žene s ljubavnicima, žene koje su se razumjele u tajne poroda, sve su one bile sumnjive, posebno najzagriženijem i najokrutnijem sucu u kraju, Johnu Hathorneu, čovjeku toliko užasnom da je njegov praprapraunuk, pisac Grimiznog slova, pokušao poreći povezanost s njim promijenivši način pisanja svojeg prezimena.

Događaj se zbio dok je Maria bila mlada i oboje ih je iznenadio. Hathorne joj je pokazao svoju bolju stranu, jer bio je pravi muškarac, pravnik, okružni sudac oblasti Essex, čovjek koji je imao dušu prije nego što su je zgazile nesreća i ponos, kada je u smrt poslao devetnaest nevinih osoba, uništivši život mnogima drugima. Ali kada ga je Maria upoznala, to se još nije bilo dogodilo i ona se bila zaljubila u njega, a možda je i on istinski volio nju. Kada je sve bilo gotovo, darovao joj je safirni prsten i poslao je na put s kovčežićem punim dijamanata, nadajući se da se nikada neće vratiti jer on je bio oženjen i imao obitelj, a ona je bila mlada i nikada se nije trebao spetljati s njom. Možda mu se činilo da je bio začaran, jer od tada je po svijetu počeo tražiti vještice i postao jedini od svih sudaca povezanih s procesima protiv njih koji se nikada nije pokajao zbog onoga što je napravio.

Dakle, svi su oni bili potomci lovca na vještice i vještice, u čemu je suština začetka prokletstva, jer sudbina ih je natjerala da se trude poricati ono što jesu i odbacivati svoje pravo ja. Willardov dio obitelji povezan je preko jedne Hathornove praunuke, koja se udala za rođaka Johna Proctora, kojeg su objesili kao vješca kada je pokušao braniti nevine žene kojima se sudilo.

“Nismo bile ovdje kada su se događale te užasne stvari, kada su žene bile optuživane da su gavranovi i glasnici iz pakla. Nismo sudile niti nam je suđeno, ali nosimo to u sebi, i s time se moramo boriti. Najbolji način za to je biti ono što jesi, svakim svojim dijelom, dobrim i lošim, tužnim i veselim. Nikada ne možeš pobjeći. Nema se kamo pobjeći. Mislim da je na kraju to shvatila i tvoja majka, zato je željela biti pokopana ovdje. Od početka smo ono što jesmo.

 

***

 

Bilo je već jako kasno, Mjesec je bio crven. Jet je sjedila u travi čvrsto stisnutih usana. Kad si mlad, gledaš naprijed, kada ostariš, gledaš iza sebe. Jet je bila mlada, ali već je gledala iza sebe. Te večeri cvrčali su cvrčci, ptice su spavale u gustišu, mirovali su čak i kunići, a Jet nije znala kako se oprašta onima koji su ti naudili ili kako sebi oprostiti ono čime si naudio drugima.

Sjedili su u vrtu koji je davno zasadila Maria Owens. Život je kratak, U Jednom ga trenutku može nestati, ali postoji i ono što traje. Mržnja i ljubav, ljubaznost i okrutnost, sve to ostaje, a u njihovu se slučaju i nasljeđuje. Kada su se konačno vratili u kuću, počela je kiša. Bio je to jedan od onih iznenadnih osvježavajućih pljuskova, spasonosnih za neizdržive ljetne žege.

Sestre su obično spavale zajedno u potkrovlju, ali te je noći Jet rekla da je gore prevruće. Sjela je u dnevni boravak i čekala izlazak sunca, već spakirana. Ujutro je svima govorila da se osjeća savršeno dobro, iako nije bilo tako, iako je i dalje željela biti na onom zelenom brežuljku u kojem je pokopan Levi, na kojem trava ima tako sladak miris, gdje nema ni početka ni kraja.

Limuzina ih je kroz sivu kišicu vratila natrag na Manhattan. Ulice su bile prazne i vrele. Izišli su na Osamdeset devetoj ulici i zastali na pločniku. Cijeli su život tu živjeli, pa ipak se nisu osjećali kao kod kuće. Franny je shvatila da se ne može natjerati krenuti unutra. Vincent je pomogao Jet izići iz auta, onda je pogledao Franny u želji da sazna njezine namjere.

“Hajde”, rekla mu je. Odjeknula je grmljavina, ali Franny nije ni trznula. “Idite”, bila je uporna, i tako su je poslušali, a ona je ostala stajati, iako se nebo uskoro otvorilo i promočilo je do kože.

Nije izgubila samo roditelje nego i budućnost. Cambridge više nije dolazio u obzir. Kako bi mogla ostaviti Jet i Vincenta i otići na fakultet? Iako joj je bilo osamnaest godina i još je bila samo djevojka, i ona je počela gledati iza sebe.

Što se budućnosti tiče, bila je sigurna da nikada neće dobiti ono što želi.

 

***