Trgovkinja nekretninama uskoro je počela pokazivati zapuštenu kuću mogućim kupcima. Povremeno bi nailazili na neznance koje su vodili naokolo i objašnjavali im koliko se lako kući može povratiti nekadašnji sjaj. Vincent je svoju sobu zaključavao, a na vratima je crnim tušem nacrtao lubanju.

“Odjebi odavde”, rekao je zaprepaštenoj posrednici, koja je nosila šeširić bez oboda, želeći biti nalik Jacqueline Kennedy.

Posrednica je poznavala Susannu Owens iz kluba Yale, činila im je uslugu nudeći kuću. Bilo tko drugi odustao bi zbog Vincentova ponašanja. Gotovo pripitomljeni štakori u ostavi za metle, treperava svjetla, miris pokvarenog mlijeka u kuhinjskom slivniku. Posrednica se nije usudila otvoriti Vincentova vrata, nadajući se da se može izvući objašnjenjima. Samo neka mala dječja soba, govorila je mogućim kupcima. Trebat će je srediti i oličiti zidove. Tako je izbjegavala pogled na ispijene boce viskija, miris hašiša i marihuane, zgodnu staklenu nargilu, hrpe neoprane odjeće, smrdljive čizme, knjige o magiji i nevjerojatnu zbirku longplejki u narančastim kutijama. Čak je i Franny rečeno da kuca prije ulaska u njegovu sobu. Kada je trebalo otići, Vincent je postao očajan, iako ga nikada nije bilo nimalo briga za kuću. “Nije mi jasno zašto je moramo prodati”, prigovarao je.

“Zato što nemamo novca”, rekla je Franny, previše izravno za ukus svojeg brata.

“Ne možeš me natjerati da odem ako ja to ne želim”, bunio se.

***

 

Njegova zaključana soba uvijek je bila u mraku. Utoliko bolje. Račun za struju bit će manji. Došli su do toga da okreću svaki novčić. Izbjegavali su trgovine u kojima su roditelji imali dugove: mesara, pekara, prodavača pića. Prodali su namještaj iz dnevnog boravka za premalo novca, kao i perzijski tepih koji su imali oduvijek. U cijeloj se kući osjećalo mračno raspoloženje, pa se Franny trudila koliko je mogla da potjera brata i sestru van kada su trebali doći  zainteresirani  kupci,  iako  to  nije  mnogo  pomagalo.  I  tako  su skoro stalno boravili u kući koju su nekada jedva čekali napustiti. Na kraju je Franny plaćala Vincentu deset dolara za svaki izlazak iz kuće prije dolaska kupaca. On bi tada odlazio do Ramblea, gdje se mogao usredotočiti na jedinu stvar koja ga je zanimala osim glazbe. Na čarolije. Bavio se svojom sposobnošću intenzivne koncentracije. Mogao je pomicati sve veće i veće predmete; u početku bi ih samo prodrmao, poslije i tjerao da poskakuju. Rušio je stijene s litica nad stazama. Ljudi su se držali podalje od bilo kojeg područja koje bi Vincent odabrao za sebe i označio ga kružnicom koju se nije smjelo prekoračiti. Ispod jakne je nosio Magus, čitajući ga tako pažljivo da je uskoro većinu tekstova znao napamet.

Na kraju je kuća prodana krasnoj obitelji koja se nadala upisati svoje kćerke u školu Sterling. Željeli su se useliti što je brže moguće. Odvjetnik je predložio Franny da sav novac koji dobiju uloži u nekretnine. To bi bila pametna investicija, ne bi se trebali brinuti zbog plaćanja stanarine. Ipak, moraju zaboraviti East Side, to je područje preskupo za njih. Potražite u centru, rekao je Franny.

Sjela je u autobus linije M1 i vozila se do kraja, onda prošetala do parka pokraj Trga Washington i zaustavila se pod povijesnim bijelim lukom. Nekada davno tu je tekao potok Minetta, a trg je bio močvara. Aaron Burr je 1794. godine promijenio tok potoku kako bi doveo vodu do jezera na svojem obližnjem imanju, ali kada se kasnije grad počeo širiti uz njegove obale, tamo je još bilo bizamskih štakora. Bilo je to iznimno mjesto,  ali  nosilo  je  i veliku tugu u sebi jer je potok Minetta, koji su Indijanci nazivali Vražja voda, bio na granici sirotinjskoga groblja koje se koristilo između 1797. i 1826. godine, gdje je pokopano dvadeset tisuća tijela, koja i dalje leže tamo, u miru ili ne.

U sjeverozapadnom kutu parka pokraj Trga Washington je Krvnikov brijest, za koji se priča da je star tri stotine godina. Pričalo se i kako su se oko njega okupljale vještice. Zadnje pogubljenje na Manhattanu dogodilo se 1820. godine, kada je obješena devetnaestogodišnja služavka Rose Butler, optužena da je zapalila kuću svojih gospodara. Nakon toga većina je ljudi izbjegavala to stablo po mraku ili bi se barem pobrinuli da u džepu imaju lavandu, koja će im donijeti sreću kada budu prolazili pokraj njega. Na Manhattanu je magija dio narodne predaje, još od vremena kada su se engleski kolonizatori bavili astrologijom i trgovali čarobnim pergamentima s kartama zakopanog blaga, rašljama i tajnim vradžbinama. Mnogi su se bavili gatanjem, ne samo iz dlana. Nakon Revolucije vradžbine su se stvarno proširile, svuda su se prodavale zabranjene knjige skrivene iza crnih korica, protiv kojih su s oltara grmjeli svećenici. Bio je to opasan i nepredvidiv zanat, vještice  nije  bilo  lako  kontrolirati  jer  bile  su  svojeglave  i   nisu   se obazirale na zakone.

Dok je Franny prolazila, oko nje je mirisalo na pačuli i curry. Ljeto je bilo pri kraju, svi koji su mogli, pobjegli su iz grada. Village je izgledao kao uspavana selendra. Ovdje je grad bio drukčiji; zgrade su bile manje, moglo se vidjeti nebo. Nikoga nije bilo briga kako izgledaš ili u što si odjeven. Franny je u jednom kafiću popila šalicu jake kave. Slušala je konobare kako se prepiru na talijanskom i činilo joj se da je negdje drugdje. Ušla je u cvjećarnicu i kupila ružu tako tamnu da je izgledala crna. Na kraju je zašla   u Aveniju Greenwich i zaustavila se. Stigla je do naherene kućice na kojoj je, u prozoru nekadašnje radionice u razini ulice, pisalo Na prodaju. Odmah do nje bila je škola, djeca su izišla na veliki odmor. Kada je pogledala kroz prozor, Franny je vidjela okruglo unutarnje dvorište puno korova. Malo dalje ugledala je vijugavu lozicu i nekoliko vretenastih jorgovana. Tada je osjetila toplinu u srcu.

Zapisala je telefonski broj posrednika na komadiću papira i nastavila dalje, prešla preko Šeste avenije, pa pokraj ženskog zatvora na Aveniji Greenwich broj 10. Ta se golema zgrada nalazila usred grada, a sagrađena je 1932. godine, u stilu art decoa, na mjestu gdje su nekada bili stari zatvor i tržnica Jefferson. Kroz otvorene prozore s rešetkama žene su iznutra bezobrazno dobacivale. Ulica je bila vrela, u zatvoru je sigurno bilo još toplije.

“Sestro, pomogni nam”, netko je doviknuo.

Franny se potrudila koliko je mogla. Hladan vjetar zapuhao je kroz prozore i hodnike zatvora. Na trenutak, vrućina je postala podnošljiva. Odgovorile su joj povicima i smijehom. Franny je pogledala oko sebe. Na ulici nije bilo nikoga, pa je otpuhnula poljubac prema zatočenim ženama i ostavila vjetar da ih hladi do kraja dana.

 

***

 

Franny je zatekla Vincenta u Lakrdijašu u Ulici Christopher. Pio je apsint sa sokom od limuna, cuclajući kocku šećera.

“Hej, Franny”, rekao je kada ju je ugledao. “Tko bi se tebi ovdje nadao.”

U njegovu su separeu sjedile dvije zgodne djevojke s obližnjeg fakulteta, ona ljepša bila je pripijena uz njega. Djevojkama nije bilo drago vidjeti Franny, nezadovoljno su pogledavale Vincenta. Kao da je njega bilo briga za njih. Franny nije znala zašto to radi. Želi li nešto dokazati sebi ili njoj?

“Idemo”, rekla je Franny i pokazala mu glavom prema izlazu. Po njezinu je glasu Vincentu bilo jasno da je mrtva ozbiljna. “Selimo se.”

“Što?”

Franny je dobila obavijest od odvjetnika. Nakon kupnje straćare u Greenwichu ostat će im dovoljno novca da prežive na neko vrijeme ako pripaze. Nakon toga morat će se sami brinuti za sebe.

“Radnici dolaze ovog tjedna. Kuća je prodana, selimo se na mjesto koje si možemo priuštiti. Barem se nadam da možemo.” Platila je Vincentov račun i čekala ga na ulici dok se pozdravljao s djevojkama. Onda su hodali jedno pokraj drugog, dvoje namrštenih visokih osoba udaralo je potpeticama čizama po pločniku. Ljudi su prelazili na drugu stranu kako bi ih izbjegli.

“I tako, odlazimo od kuće?” pitao je Vincent. “A Radcliffe?”

Franny je iskosa pogledala brata. “Znao si da nikada neću otići tamo.” “Volio bih da možeš.”

Bacili su se u trošak i vratili se taksijem. Onda su stajali pred kućom u kojoj su odrasli i tužno je gledali. Jednom kada odu iz Osamdeset i devete ulice, teško će se više u nju vratiti. Kada se smjeste dolje u centru, izbjegavat će je. Na mjesta na kojima se mnogo izgubi, više se ne vraća.

“A Haylin?” pitao je Vincent.

Tog je dana New York mirisao na mokru travu i čaj od jasmina. Franny je slegnula ramenima. “Odustat će.”

“Podcjenjuješ ga. Nikada te neće pustiti.”

 

***

 

Kada je Haylin nazvao, Franny mu je rekla da mora sam otići u Cambridge. Nije želio ni čuti za to. Nastavio je nazivati, pa je ona prestala dizati slušalicu. Dolazio im je na vrata u svako doba dana, ali ona ih nije otvarala. Prije ili kasnije, morat će otići iz New Yorka. Bio je rujan. Sve u parku je gubilo boju i postajalo žuto, u krošnjama stabala svjetlucala su jata ptica selica.

“Ostaješ zbog mene”, rekla je Jet.

Franny je slegnula ramenima. “Sestra si mi.” “Ali, Hay?”

“Hay će biti dobro.” “Hoće li?” pitala je Jet.

“Da, hoće, iako me ne želi slušati. Ti mu reci istinu”, rekla je Franny, iznenađujuće slabim glasom. “Spasi me.”

“Što ako ga zauvijek izgubiš?” “Onda je tako bilo suđeno.”

Uvjerila je Jet da mora razgovarati s njim. Haylin je dežurao ispred stare kuće Owensovih s odlučnim izrazom na licu. Izgledao je kao onda kada se lancem vezao za stol u školskom kafiću.

Jet mu je rekla da se Franny ispisala s fakulteta i neće otići u Cambridge. Ionako se svi sele u centar grada. Nema šanse da Franny promijeni mišljenje. Jet ju je već probala nagovoriti.

“Kada bih je samo mogao vidjeti”, rekao je Hay. “Kada bih mogao razgovarati s njom, mislim da bi pošla sa mnom.”

“Znaš Franny, tvrdoglava je.”

Haylin je već dva dana kasnio na početak nastave i nije se prijavio; ne pojavi li se uskoro, mogli bi ga izbaciti.

“Idi”, rekla mu je Jet. “I nemoj osjećati krivnju.”

Ušla je u kuću i zaključala vrata, ostavivši zbunjenog i očajnog Haya na ulici. Pojma on nije imao zašto Franny toliko želi da je prestane voljeti. Pogledao je nagore, zaklonivši oči. Radnici , tvrtke za selidbe pakirali su stvari iz kuće. Vincent je predložio da i sve ostave - on bi ponio samo gitaru i ruksak s odjećom - ali Jet se stvarno potrudila oko pakiranja porculanskog posuđa koje je a majka donijela iz Pariza, a napunila je i jedan kovčeg Susanninom pomodnom odjećom. U hodniku je naslagala bezbrojne kutije s knjigama. Franny je uzela samo pisma koja joj je Haylin pisao onog ljeta kada nije bila u gradu i nešto od odjeće koju je nosila dok je bila s njim. Upravo je sve to stavljala u običnu kartonsku kutiju kada je slučajno pogledala kroz prozor i ugledala Haylina na pločniku. Tada joj je srce prepuklo; osjetila je kako se lomi na dva dijela. Izgledao je tako usamljeno.

Gavran je virio kroz otvoren prozor. “Pobrini se za njega”, rekla mu je Franny.

Kada se Haylin okrenuo i počeo odlaziti, gavran je poletio nadolje i sletio mu na rame. Hay nije bio nimalo iznenađen. U džepu je imao kreker, koji je ponudio svom novom drugu. Njih su dvojica nestala u žutoj izmaglici parka. Oboje su otišli, njezino srce i duša. U zraku se osjećao miris kestena. Uskoro će jesen. Hay će biti u kući Dunster, gavran će se smjestiti na krovu zgrade u Cambridgeu, a Franny će živjeti na adresi Avenija Greenwich 44, slijedeći svoju sudbinu, iako je ono što je najviše željela bilo krenuti u sasvim suprotnom smjeru.