***

 

Pomoć je potražila kod Vincenta. Odmetnik se može osloniti samo na drugog odmetnika. Pratila ga je do Lakrdijaša, najprije u autobusu niz Petu aveniju, onda pješice još pola bloka. Zabavljalo ju je to što on pojma nije imao da ga prati, primijetio ju je tek kada se uvukla u njegov separe. Preko sebe je bila prebacila plašt nevidljivosti, koji je očito obavio svoj posao.

“Bože dragi, Jet”, rekao je, “što to izvodiš? Ovo nije mjesto za tebe.” Pa ipak, naručio je dva piva. Ako će njegova sestra već biti tu, može i nešto popiti.

Jet je spustila pismo na stol. “Da pogodim. Za Levija?”

“Samo ovaj put”, rekla je Jet.

“Aha, ali to uvijek kažeš. Kako si zamislila da dođem do njega?” Jet je iz torbice izvadila autobusnu kartu.

“Massachusetts.” Vincent je kimnuo glavom. “Izgleda da si sve smislila.” Bio je stvarno zadivljen. “A što da kažem roditeljima?”

Jet je sa sobom imala školske novine. Starling Band je bio pozvan da održi koncert u školi blizu Bostona.

“A ja sam se pridružio bendu?” rekao je Vincent. “Jučer”, obavijestila ga je Jet.

“Jako smo pametni”, rekao je Vincent. “Zar ne?”

“Nastavnik glazbenog mi je rekao kako te već dugo zove. Oduševljenje.” “Hoću li stvarno morati svirati?”

“Koncert je ujutro. Onda sjedneš na taksi i čekaš Levija pred njegovom školom, u tri sata.”

“A ako ga tamo bude čekao i njegov otac? Jesi li pomislila na tu mogućnost?”

Jet je popila gutljaj piva koje joj je Vincent naručio. “Onda upotrijebiš Magus.”

 

***

 

Odmah je prepoznao Levija. Bijela košulja, tamna kosa, ozbiljno držanje dok se spuštao niz stepenice gimnazije. Žurio je, prošao tik do Vincenta. Vincent je ustao i potrčao za njim da ga dostigne. “Hej, Levi. Uspori malo.”

Levi ga je zbunjeno pogledao. “Ne poznajem te.”

“Aha, ali ja znam tebe. Jebeno si prebrz.”

“Moram stići na posao.” Levi je ipak usporio. “U apoteci.” Bolje je pogledao Vincenta. “Nešto želiš?”

“Ja ne. Ti da.” Vincent je izvukao pismo. “Od moje sestre.” Levi je zgrabio pismo, otvorio ga i počeo žudno čitati. Vincent je pogledao oko sebe. “Tvoj otac nije u blizini?”

“Što? Nije.” Levi je nastavio čitati. “Trebaš mi dati dvadeset dolara.” “Ozbiljno?”

“Žao mi je. Inače ne bih pristao na to, ali otac sve što zaradim stavlja na račun u banci s kojeg ne mogu podići ništa. Novac mi treba za autobus do New Yorka.”

Vincent mu je dao dvadeseticu. “Ne misliš da ćeš imati problema?”

Levi je zahvalio Vincentu na pozajmici, a na pitanje se nasmijao. “Život je problem, stari. Moraš se boriti za ono što želiš.” Rukovali su se. Vincent nije znao što bi mislio. U Leviju je vidio nešto što sam nikada nije osjetio. Tako, dakle, izgleda ljubav. Nakon toga, Vincent je shvatio da hoda prema Ulici magnolija. Počela je kiša, pa je potrčao. Pitao se hoće li  ikad  osjetiti  potrebu da se za nekoga bori, hoće li se pojaviti osoba koja će ga natjerati da se pokrene, bude dovoljno hrabar i prepusti se osjećajima.

Isabelle se nije iznenadila kad ga je vidjela. Dala mu je čaj i krišku pite, shvativši da je pregladnio. Rekao joj je da je bio sa školskim sastavom, ali da se nakon koncerta odvojio.

“Pretpostavljam da nećeš ostati.” Isabelle je primijetila da nema ništa osim jakne na sebi.

“Škola je rezervirala hotel. Ja sam došao samo kako bih isporučio pismo svoje sestre Jet.”

Teti je bilo nemoguće lagati.

“Levi Willard”, rekla je Isabelle. “Viđala sam ih zajedno prošlog ljeta.” “Njegov nas otac, očito, mrzi.”

“Je li te vidio?"

“Mislim da nije.”

Isabelle je pokretom zatražila od Vincenta da podigne lijevu nogu. Uzela je njegovu glomaznu čizmu u ruke i pogledala joj potplat. U njega je bio zabijen čavao.

“Razmisli opet”, rekla je Isabelle. “Znao je da si ovdje. Ostavio je čavle.” Vincent je namršteno pokušao izvaditi čavao. “Ne ide van.”

“Naravno da ne ide. Takve upotrebljavaju lovci na vještice.” Isabelle je iz ladice izvadila malenu ampulu. Ulje ružmarina s božikovinom i miloduhom.

Nakapala je malo na čavao i izgovorila kletvu. Danas ti ovo nauditi ne može. Idi, iziđi iz te kože. Kuti se vrati, tvoj neprijatelj neka pati.

“Što se dogodilo između naših obitelji?” pitao je Vincent. “U obitelji”, ispravila ga je Isabelle.

Sada je bio sasvim zbunjen. “Kako to misliš?” “Onako kako sam rekla.”

“U rodu smo?”

“Stigao je Charlie”, rekla je Isabelle.

Ispred ulaza zaustavio se stari kombi. Niti jedan taksist ne želi voziti u Ulicu magnolija, pa je Isabelle pozvala majstora za sve, Charlija Merrilla, da odveze Vincenta do hotela u kojem je odsjeo njegov bend.

“U svakoj priči uvijek ima još nečeg”, rekla mu je njegova teta.

Dok su se vozili, Charlie je bio ljubazan premda jedva da je progovorio.

Bio je stariji čak i od tete Isabelle i cijeli je život proveo u gradiću. “Poznajete li Willardsove?” pitao ga je Vincent. “Willardsove?” “Aha. Velečasnog i sina.”

“Je li tvoja teta rekla da ih poznajem?” “Nije ona rekla ništa.”

“Pa, onda ja ne znam ništa.”

Očito je bio na strani Isabelle. Nije više rekao ni riječi, osim što mu je poželio laku noć kad su stigli do hotela. Vincentu je bilo drago što je bio sam u sobi. Nije se dobro osjećao. Zebao je. Zapitao se je li istina što ljudi govore, da te nitko ne može mrziti kao netko iz obitelji.

Osjetio je bol, pa je podigao lijevo stopalo na desno koljeno. Čavla je nestalo. Ali kada je skinuo čizme i čarape, na stopalu je imao ranicu. Bilo je dobro što je otišao teti po pomoć. Čavao se već bio dovoljno zabio da poteče krv.

 

***

 

Pred kraj prosinca počelo je sniježiti, velike pahulje zadržavale su se na pločnicima. Uskoro su nanosi bili visoki do koljena i nije bilo lako hodati ulicama. Idućeg je tjedna bio Božić, trgovine su bile pune ljudi. Franny je tražila mikroskop u trgovini laboratorijskom opremom. Bio bi to savršen dar za Haylina. Sa sobom je dovukla brata i sestru.

“Mislio sam da ti ne vjeruješ u darove”, rekao je Vincent. “Ovo je drukčije”, odgovorila je Franny. “Služi nečemu.”

Vincent i Jet su se pogledali. Njihova bezosjećajna sestra provela je dva sata tražeći idealni mikroskop. Prije toga zaustavili su se u kafiću, a kada je Franny naručila tost, maslac na njemu se otopio čim mu je približila ruku.

Kada je konačno obavila kupovinu i spakirala poklon, njih je troje krenulo u šetnju ulicama iako je snijeg još jače padao, uskovitlan kao u staklenoj kugli, sasvim prekrivajući parkirane automobile. Već se spustio sumrak i cijeli je svijet postao modar. Hodali su držeći se za ruke, očarani ljepotom plavkasto- bijelih pahulja koje su ih okruživale. Sve se činilo mogućim, čak i Vincentu, koji je gasio uličnu rasvjetu pokraj koje su prolazili.

“Zapamtimo zauvijek koliko je večeras lijepo”, rekla je Jet. “Naravno da hoćemo”, složila se s njom Franny.

Ali jedino će se Vincent sjećati te večeri dugo nakon što njegove sestre zaborave kako su bezuspješno pokušavali dozvati taksi, pa se zaputili podzemnom željeznicom pjevajući This Land Is Your Land, a mikroskop je bio tako težak da su se izmjenjivali noseći ga. Kada su stigli kući, Vincent je otišao u svoju sobu i zatvorio vrata za sobom. Sjeo je na neuredan i nenamješten krevet. Njegova se vidovitost pojačavala. Budućnost mu se više nije javljala kao panoramski pogled izdaleka,  nego  u  obliku  dijelova  slika,  poput  neke lude karirane tkanine. Postajalo je sve teže praviti se da nije vidio ništa. Čovjek koji stoji na padini brežuljka u Kaliforniji, u polju žute trave. Ulica u Parizu. Djevojka sa sivim očima. Groblje puno anđela. Vrata koja mora otvoriti ako želi proći kroz njih.

 

***

 

Jednog su dana znali da se dogodilo nešto neočekivano jer majka je naručila golemu tortu, koja je stajala na stolu u blagovaonici. Zapalila je stotinu svijeća i sve je treperilo pod žutim svjetlom iako nikome nije bio rođendan. Postali su još sigurniji da se nešto sprema kada se njihov otac pojavio za stolom. Čak se prije toga bio uhvatio pripremanja hrane, stavljao je brie i zagrijane crvene paprike na krekere.

Prije nego što su se okupili, morali su natjerati Vincenta da izađe iz sobe. Ušao je u blagovaonicu natmuren, nije se rado micao iz svojeg svijeta, ispunjenog dimom i čarolijama. Našao je neku viseću pletenu ljuljačku i pričvrstio je za strop vijcima. Često se penjao u nju, vježbajući satima akorde na gitari, ne želeći da ga se uznemirava.

Kada su se svi okupili, roditelji su se opustili i ponosno zagalamili. “Čestitamo!”  rekao   je  James   Burke-Owen  mašući  nekom otvorenom omotnicom. “Ovo je upravo stiglo s jednog malog fakulteta na obali rijeke Charles.” Ma tko da je ikada sreo doktora, za manje od pet minuta bi  saznao da je pohađao Harvard, a onda prešao na Yale. Sada je kao neki medvjed obgrlio Franny. “Dobra si ti djevojka, Frances Owens.”

Franny se izvukla iz očeva stiska, kod nje je pokazivanje osjećaja uvijek pobuđivalo neugodu. Jedva suzdržavajući uzbuđenje, uzela mu je pismo iz ruke. U njemu je bila obavijest da je primljena na Radcliffe, fakultet u rangu Harvarda, ali samo za djevojke, koji je nastao još u vrijeme dok su žene koje studiraju bile skandalozna pojava.

“Ušla si u klub”, hvalio se njen otac.

“Znali smo mi da si ti najpametnija”, rekao je Vincent. “Sada nemoj nešto zajebati.”

“Jako smiješno”, odgovorila mu je Franny. Znala je da je Vincent najinteligentniji od njih, ali i najljeniji.

Vijesti iz Radcliffea nisu bile nimalo radosne za Jet. Brošure raznih sveučilišta već su neko vrijeme stizale poštom, pa je Jet brinulo kako će se sama nositi s roditeljima ako Franny ode u Cambridge ili New Haven. Kako će uopće moći viđati Levija bez Frannyne pomoći? A bez njega jednostavno ne bi mogla živjeti. Baš su to popodne proveli sjedeći na klupi u parku, ljubeći se dok im se nije zavrtjelo u glavama. Nikako se nisu mogli odvojiti jedno od drugog, nastavili su se grliti i na autobusnoj postaji, tako da je Levi propustio više vožnji.

Tada, dok je obitelj slavila to što je Franny primljena na Radcliffe, Jet je učinila nešto užasno. Poželjela je da Franny ne bude u stanju napustiti New York. Znala je koliko je bila sebična, poslije je to sebi predbacivala, ali prekasno, želja je već bila dovršena. Bila je gorka i kisela i vrela i kad se smjestila duboko u Jet, natjerala ju je na kašalj, koji nije prestajao mjesecima.

“Razvedri se”, rekao joj je Vincent dok je snuždeno gledala kako roditelji otvaraju bocu šampanjca. “Neće biti tako strašna kakvom ti se čini.”

“Što neće biti strašno?”

Vincent joj je raskuštrao crnu kosu. “Tvoja budućnost.”

U tom je trenu shvatila kako bi joj Franny mogla pružati savršen izgovor za susrete s Levijem. Svaki put kada krene posjetiti Franny u Cambridge, sići će u New Havenu. Levi je primljen na Yale, on će je tamo čekati. Pomislila je kako će mu prvom prilikom darovati novi kaput, da više ne mora nositi onaj očev. Predomislila se u vezi Frannyna odlaska na fakultet. Čak je popila i malo šampanjca. Odmah je opozvala svoju želju, ali takvo se što, na žalost, jednostavno ne može napraviti.

 

***

Dan poslije Haylinu je stiglo pismo s Harvarda. Došao je po Franny kako bi zajedno proslavili skoru neovisnost od uskogrudnih roditelja, grozne škole i užasnog djetinjstva, prema kojima su već osjećali nostalgiju. Priljubili su se jedno uz drugo bježeći od kiše niz Aveniju Madison, praveći se da se otimaju oko kišobrana.

“Jedina stvar koju ću ponijeti odavde je mikroskop”, izjavio je Haylin. “Svega se drugog odričem.”

U kafiću na uglu naručili su jaja s vaflima, a kako je tog dana Manhattan mirisao na slaninu, kao prilog su uzeli onu kanadsku. Hay je povrh svega progutao i dvije krafne, koje je obožavao još od pokusa s marihuanom. Oboje su bili gladni hrane i slobode. Taj je dan bio toliko sjajan da im se u glavi zavrtjelo od nadanja kakvima se nisu nadali. U Cambridgeu je sve moguće. Kiša je prestajala;  zrak je bio zelen. Proljeće je donosilo  obilje  jorgovana     i mogućnosti. Sve je bilo bajno, hrana i New York i budućnost. Hay će boraviti u kući Dunster, odakle se može kamenom dobaciti do Frannyne sobe u južnoj zgradi studentskog naselja Radcliffa, samo ako malo jače zamahne, što Haylinu neće biti teško. Nazdravili su slobodi kucnuvši se čašama soka od naranče. O radosti, pjevušili su jedno drugom. O učenje, o knjige, i grah, i bejzbol, o prljava rijeko Charles.

Za uživanje u Manhattanu ostalo im je cijelo proljeće i ljeto. Magnolije su cvale, kao i stabla trešanja u parku. Našli su se u sumrak, slobodna duha i ruku, nesputani roditeljskom stegom. Istraživali su svaki kutak parka koji su tako voljeli i koji će im toliko nedostajati, gledali zvjezdano nebo s Ovčje livade, gacali po hladnom Lochu, proučavali miševe bijelih nogu koji su sakupljali žirove pod brdom Cedar, slijedili crvene šišmiše do njihovih gnijezda u engleskim hrastovima i crne skakavce. Gavran Lewis ih je svuda slijedio, a Haylin ga je hranio mrvicama kruha iz sendviča koje je nosio sa sobom.

“Razmazit ćeš ga”, rekla je Franny. “Trebao bi biti divlja ptica.”

“Možda on želi da ga se pripitomi”, zamišljeno je odgovorio Haylin.

Hay joj je već povjerio kako će se riješiti obiteljskog novca, ako ga ikada naslijedi, jer svaki put kada bi ušao u palaču svojih roditelja na Petoj aveniji, osjećao se kao da je zalutao, došao u obitelj koja bi bila mnogo zadovoljnija nekim drugim sinom.

“Ti si jedina osoba koja me stvarno poznaje”, rekao je Franny.

Tada ga je poljubila. Nije namjeravala. Jednostavno je osjetila navalu osjećaja kojima nije znala ime. Bilo je nemoguće da se njima nešto dogodi. Ipak, poljubila ga je još jednom, a onda i treći put, za sreću.

 

***

 

Vincent je bio u Lakrdijašu, gdje je postao stalni gost, i bio je pijan. Nije rekao sestrama koliko je budućnosti vidio jer ništa mu se od toga nije svidjelo. Na svu sreću, kada je barmen nazvao kako bi rekao da Čarobnjaku treba pomoći da se vrati kući, slušalicu nisu digli roditelji, nego Franny.

“A tko je dovraga taj tip?” pitala je Franny.

“Klinac koji izvodi mađioničarske trikove. Dao mi je ovaj broj. Rekao je da ti je brat.”

Nakon što je Franny to potvrdila, saznala je kako Vincenta obično nakon nekoliko pića nagovore da im pokaže što može: svjetla bi treperila, šibice se palile kada bi puhnuo u njih, posuđe zveckalo kao da je potres. Međutim, sada je bio mortus pijan, mogao bi sebi nauditi. Franny je pozvala taksi i pojavila se u slabo osvijetljenom baru.

Konobar ju je pozvao pokretom ruke. “Pije od podneva”, rekao je.

Franny je naručila veliku čašu soka od rajčice, a onda krenula prema separeu u kojem je Vincent sjedio s glavom zabačenom na plastični crveni zid.

“Hej, sestrice“, rekao je nakon što je Franny sjela s druge strane stola.

Donijela je lijek protiv omamljenosti: mješavinu čilija, kofeina i gospine trave, koju je sada otopila u soku od rajčice. “Pij”, rekla je.

Vincent je otpio gutljaj pa se zgađeno stresao. “Predobar si ti za ovo mjesto”, rekla je Franny.

“Jesam li? Vidim stvari koje se ne mogu promijeniti, Franny. Kada pijem, ne vidim ih. Bile su razlomljene, sada se pretvaraju u sliku. A u posljednje vrijeme ono što vidim je nesreća. Gadna nesreća. Uskoro.”

“Ako nastaviš ovako piti, i ja sam sigurna da će to prije ili kasnije završiti nesrećom.”

Franny je zvučala bezbrižno, ali istodobno je osjetila jezu. Vincentove su oči bile gotovo crne, što nikada nije bio dobar znak.

“Ozbiljno govorim”, rekao je. “U obitelji. Ovog mjeseca. Kada bude pun Mjesec.”

“Pa, onda se više ne moraš brinuti.” Uštap je bio početkom mjeseca. “Bio je i prošao.”

Franny se toga sjećala jer ona i Hay su se iskrali iz kuće i susreli u Sedamdeset četvrtoj ulici, ispod statue Alise u Zemlji čudesa. U ponoć se vidjelo kao usred dana, lako su pročitali retke urezane u granit oko spomenika. “Bilo je kuhno i đipahne tovke na vabnjaku rovko zadronjaše!14 Franny je onim poljupcima među njima pokrenula nešto što se više nije moglo poništiti, niti je ona to željela. Za kuhno se govorilo da znači četiri sata poslijepodne, ali sigurno je značilo još nešto: skuhano, kovano, krasno, sjajno i nezaustavljivo.

“Ne brini se ti za Mjesec”, rekla je Vincentu, “nego se zabrini zbog pića.”

Pokazala je na čašu ispred njega, pa je Vincent progutao ostatak lijeka protiv pijanstva. Već je djelovao bistrije, ali kada je odložio čašu, raspala se u sitne komadiće plave boje.

“To ću ti naplatiti, Čarobnjače”, javio se barmen.

Vincent je pogledao Franny, u čijim je očima zatekao neodobravanje.

Izgledao je iznenađeno i zabrinuto. “Kunem se da to nisam bio ja.” Čaša koja se sama razbije nagovještava smrt.

“Govorim istinu”, rekao je Vincent. “Smrt je blizu. Nikada nisam osjetio nešto takvo. Gotovo da je mogu dodirnuti. Kao crna kružnica, sve je bliža i bliža.”

Posegnuo je rukom u zrak, a kada je otvorio šaku, na dlanu mu se pojavio gar.

“Pepeo”, rekao je. “Franny, moraš me slušati.”

 

***

 

Franny je osjetila kako je obuzima strah. Ipak, njegovu je proročanstvu pristupila logično. “Naravno, negdje će netko umrijeti. Ne mora to nužno biti povezano s nama.” Zgrabila je brata za ruku i protresla je, tako da je pepeo poletio u zrak, gdje je pobijelio i raspršio se prema kutovima prostorije. Onda je salvetom pokupila krhotine čaše i sve odnijela za šank. “Maloljetan je”, rekla je barmenu. “Nemojte mu više davati piće.”

Hodali su prema kući, duboko zamišljeni. Nisu čuli pčele sve dok nisu stigli do ugla. Kada su se približili kući, na svakom je prozoru navaljivao cijeli roj.

Zaustavili su se na mjestu. Pčele pokušavaju ući u kuću kada je smrt blizu. “Reći ću majci da pozove istrebljivača”, rekla je Franny.

Vincent je odjednom bio sasvim trijezan. “Neće pomoći. Ne možemo to zaustaviti.”

“Naravno da možemo. Sudbina se može promijeniti.” 

14 Lewis Carroll, Alica u Zemlji čudesa i Iza zrcala, preveo Antun Šoljan, Školska knjiga, 2004.

“Može li?”

Približili su se jedno drugom.

“Znaš li tko je u opasnosti?” pitala ga je Franny.

“Ne mogu odrediti. Mislim da nas dvoje nismo jer vidimo predznake."

Stajali su tako, dodirujući se ramenima. Pčele se ne roje noću. Čaše se ne razbijaju bez razloga. Pepeo ne leti zrakom. Pa ipak, Franny nije sasvim povjerovala Vincentu dok nisu ušli u hodnik. Na pragu je bila buba.

“Jebem ti”, rekao je Vincent. Krenuo je zgaziti kukca.

Znao je što je pred njima, pročitao je u Magusu, pa je sada objasnio Franny da su šareni drvotočci kukci koje čujemo kada u drvenim zidovima dozivaju partnerice. Znače smrt. Uništenje se ne može uništiti, upozoravao je Magus. Iako možeš pokušati. Vincent se riješio bube, ali ne i poruke koju mu je poslala. Ne možeš obrisati zapisanu smrt. Ne postoji dovoljno snažna čarolija.

Franny je otišla po metlu i lopaticu da baci ostatke bube. Jet je bila u kuhinji. “Što je to?” pitala je kada je vidjela da se nešto baca u smeće.

“Nešto što treba izbjegavati. Od sada ne riskiramo ništa, ne razgovaramo s nepoznatima, ne idemo u park noću.”

“Ja sam mislila da smo izabrali hrabrost?”

“Samo privremeno. Nemoj raditi ništa neobično.”

Odlučili su da će Franny biti ta koja će pričekati roditelje i reći im. Raspravljali su o tome i zaključili da im treba reći kako bi se i sami zaštitili. Te su večeri bili na zabavi u Muzeju Guggenheim i vratili su se pripiti.

“Nevjerojatna večer”, primijetio je otac. “Ta zgrada je budućnost.”

“Govoreći o budućnosti”, rekla je Franny. “Ima nešto vezano za našu obitelj o čemu bih željela razgovarati s vama.”

“Ti to riješi”, rekao je doktor Burke-Owen supruzi. “To je tvoja obitelj.” Kada je izišao iz sobe, Franny se okrenula majci. “Vidjeli smo pretkazanje, moramo pripaziti.”

“Franny.” Majka je zvučala ogorčeno. “Ostavimo se gluposti večeras.

Mislim da nisam u stanju podnositi ih ništa bolje od vašeg oca. “Znam da ne želiš vjerovati u to, ali pčele su opsjedale kuću.” “Dobro. Sutra zovem istrebljivača.”

“A u hodniku je bila buba.”

To je zaustavilo Susannu. “Kakva buba?”

“Ona najgora”, rekla je Franny. “Šareni drvotočac.”

Susanna je razmislila još jednom. Nije se željela prenagliti kada svi znakovi upućuju na oprez. “Pa, mogli bismo te i poslušati. Nećemo ništa riskirati. Samo uvjeri sestru u to, jer u posljednje se vrijeme neodgovorno ponaša.”

“Ona je već pristala”, rekla je Franny. “Lijepo. Svi ćemo biti na oprezu.”

Ipak, Franny je i dalje osjećala kako joj želudac podrhtava od nervoze. Otišla je u spavaću sobu i nagnula se nad Jetin krevet. Osjetila je navalu ljubavi prema usnuloj sestri, najsrdačnijoj osobi koju je ikad upoznala. Umjesto da i sama ode na spavanje, Franny se išuljala kroz prozor. Lewis je bio tamo, čekao ju je. Uzela je sa sobom jedno pecivo, koje je razlomila na tri dijela, pokazujući ih jedan po jedan. Svakome je dala ime: majka, otac, sestra.

“Tko?” pitala je, ali Lewis je uzletio i nestao u mrkloj tami neba. “Trebao bi raditi ono što ti ja kažem”, viknula je Franny za njim, zbunjena, povrijeđena njegovim odbijanjem da predvidi budućnost. Njezin joj je demon i prije jasno dao do znanja da mu se može povjeriti i družiti se s njim, da će čak i špijunirati za nju, ali joj nikada neće biti sluga. Ako zaplače, kao ona sada, to sigurno nitko nikada neće saznati.

 

***