***

 

Kada je Vincent nestao, Franny je prva dva dana bila bolesna od brige, onda je dva dana bila bijesna, a svaki je sljedeći dan patila.

“Vratit će se on”, uporno je govorila Jet. “Znaš Vincenta.”

Franny je izvodila psa u šetnju, a on bi uvijek počeo vući povodac na uglu Ulice Bleecker, gdje bi se onda zbunjeno zaustavio i Franny bi ga morala vući kući. Pitala se je li njezina rođendanska želja bila pogrešna, je li to potjeralo Vincenta još dalje.

“Da nešto ne valja, znala bi”, uvjeravala je Jet sestru. “Ti još imaš dar.” Vincent je napokon nazvao i rekao da mu je žao što im se nije javljao.

“Nisi se javljao?” Franny gotovo da i nije spavala otkad joj je brat nestao. “Mislila sam se da su te ubili.”

“Još je gore”, rekao joj je Vincent. “Zaljubljen sam.” “Jako smiješno”, rekla je Franny.

Imao je bezbroj obožavateljica, ali nikada ga nije bilo briga ni za jednu jedinu. Nasmijao se, shvatio je sestrin odgovor. “Mala, ovo je nešto drugo.”

“Ne zvučiš sebi nalik.” Franny je već pogledom tražila sol i svježi ružmarin, za skidanje čari s njega, ma kakve one bile.

“Sada sam takav”, rekao joj je Vincent.

Dao joj je adresu i pozvao je da se dođe uvjeriti sama. Franny je spakirala sastojke za koje je mislila da bi joj mogli zatrebati, stavila psu uzicu i krenula. Međutim, Vincentove su upute bile čudne, našla se u nepoznatim ulicama. Konačno je stigla do Ulice čaranja. Već je bio sumrak kada je pomislila da je ugledala Vincenta ispred jedne stare kuće, ali Harry nije zalajao, mahnuo joj je neki drugi muškarac. Franny se sumnjičavo približila. Ipak, pas je krenuo ravno k neznancu, koji se predstavio kao William Grant. Iako nije bio izrazito zgodan, imao je neku karizmu, koja je djelovala čak i na Franny.

“Ovdje se trebam naći s bratom.” Franny je bolje pogledala Williama.

Njegove pametne tamne oči, snagu kojom je zračio. “I ja čekam Vincenta.”

“Stvarno?”

Toliko je njih bilo ludo za Vincentom; Franny je zaključila da je to samo još jedan obožavatelj. Ona nikada nije prestala s onim što je počelo u djetinjstvu, pazila je na svojeg brata. Svakog je tjedna u džep njegove jakne ubacivala zaštitnu amajliju, crnu tkaninu omotanu crvenim koncem u kojoj su bili klinčić i trnjina. Međutim, često je na ulici nalazila odbačene amajlije.

“A ovdje sam i da bih tebe upoznao”, rekao je tip. “Tvoj je brat bio previše sramežljiv da prisustvuje našem prvom razgovoru.”

“Moj brat? Sramežljiv? Ne govorimo o istoj osobi.” William se nasmijao. “Njemu je sve ovo novo.”

“A tebi nije?”

“Pa sad, ako misliš na zaljubljivanje, onda jest.” Kada Franny nije odgovorila, došao je red na Williama da je bolje pogleda. “Ne možeš biti iznenađena. On misli da si znala prije njega.”

Bila je sasvim sigurna da se Vincent nikada nije zaljubio u neku ženu. Ona tetina susjeda koja ga je zavela, cure s fakulteta, konobarice, obožavateljice njegove glazbe, sve je to bilo beznačajno. Rijetko je koju viđao drugi put, često im je zaboravljao imena. Ali William Grant je bio nešto drugo. Franny je to postalo jasno čim je njezin brat  izišao i  pridružio im se.  Shvatila je kada    je pogledao Williama.

“Dakle, sada znaš”, rekao je Vincent.

“Mislim da sam uvijek znala”, rekla je Franny. “Pa, sada je postalo javno.”

“Sigurna sam da mi nećeš zamjeriti ako porazgovaram s bratom nasamo”, rekla je Franny Williamu i uzela Vincenta pod ruku.

“Ni najmanje.” Ostavili su Williamu psa, kojeg nije nimalo uznemirilo što su ga povjerili nepoznatom čovjeku.

“On je vidovit”, bunio se Vincent kada ga je Franny povela prema obližnjoj uličici. “Ne možemo biti nasamo. Sve je na vidjelu. Mogla si govoriti pred njim.”

Njezin je brat znao biti tako naporan kada se pravio pametan. “Znaš da to ne bi smio raditi”, rekla je Franny.

“Biti s muškarcem?”

“Zaljubiti se!” Oboje su se nasmijali, ali Franny se brzo smračila. “Ozbiljno, Vincente. Prokletstvo.”

“Ma odjebi s tim, Franny. Zar ti nije dosta toga da ti životom upravljaju neki davno umrli ljudi? Možda su svi prokleti. Možda cijeli ljudski rod. Možda je to ono što želimo.”

Franny je bila ozbiljno zabrinuta. Nikoga nije željela zaštititi više nego Vincenta. Sjetila se kako je sjedila uz njegovu kolijevku s posudicom soli, odbijajući se maknuti nakon što im je vraćen. Vidjela je auru oko njega, znak krasnog, ali kratkog života. Franny je i sada kod sebe imala sol, a on joj se tu cerio u facu. Tu je i William Grant, očito lud za njezinim bratom, zabrinuto ih gleda.

“Franny”, rekao je Vincent. “Nemoj se svađati sa mnom. Pusti me da budem ono što jesam.”

Zagrlila ga je i zaboravila na sol i ružmarin, i kletvu, i sva moguća iznenađenja koja sudbina sprema.

“Onda ti želim sreću”, rekla je, jer to je bilo ono što je oduvijek željela.

 

***

Prvog dana nove godine na uličnoj se svjetiljci pojavio gavran. Sjedili su za večerom, jeli punjenu gusku po receptu tete Isabelle, koji je uključivao kestene i kamenice, a u svakome tko ga proba budi erotske želje. Vincent i William su otišli nakon što su pomogli oprati posuđe, smijući se dok su pakirali neke od Vincentovih stvari. Tako je često bio u Williamovu stanu da je zapravo u njemu živio. Nakon što su otišli, Franny je primijetila da je ostavio Magus kod kuće, što je smatrala dobrim znakom. Posegnula je za njim, namjeravajući ga sakriti ispod podnih dasaka u kuhinji, tako da ga Vincent možda sasvim zaboravi. Ali kada je dodirnula knjigu, opekla joj je prste. “Dobro”, rekla joj je. “Samo ga pusti na miru.”

Dok su Franny i Jet spremale posuđe, Jet je primijetila gavrana u dvorištu. “Je li ono Lewis?”

Franny ga je otišla pozdraviti, nije ga vidjela dulje od dvije godine. Podignula je ruke, a on joj je sletio na rame. Ma što tko govorio o gavranima, ovaj je u očima imao suze.

“Haylin?” pitala je Franny.

Gavran joj je naslonio kljun na obraz i znala je da o njemu riječ. Ušla je u kuću i pronašla telefonski broj kuće Dunster.

Gavran je hodao stolićem za kavu, nije skidao oči s nje. Jet se također ushodala dok se Franny trudila dobiti nekoga s fakulteta. Bio je praznik, Harvard je bio gotovo pust. Konačno se javio domar. Kako Franny nije bila član obitelji, nije joj želio ništa reći.

“Ne dozvoli mu da te odbije”, požurivala ju je Jet. “Bori se.”

Franny je molila domara, koji je na kraju popustio i rekao joj kako je student koji je zanima odvezen u glavnu bostonsku bolnicu.

“Naravno da ćeš otići”, rekla je Jet. “To uopće nije u pitanju.”

“Ali što ako ga upropastim?” pitala je Franny sestru. “Možda trebam ostati.”

Franny nikada prije od sestre nije tražila savjete i Jet je bila pomalo iznenađena, posebno zato što ni sama nije znala što će sa svojim životom. Namjeravala je ne viđati Rafaela, ali nije tako ispalo. Često su se nalazili pred hotelom i šetali parkom. Jet je čitala njegove pripreme za nastavu, a kada je poslije napisao knjigu o podučavanju djece za koju se mislilo da ih se ne može podučavati, posvetio joj ih je njoj iako je nitko iz njegove  obitelji  nije nikada upoznao. Bilo je to nešto za čim nije požalila.

“Idi”, rekla je Jet Franny. “Ono što se mora dogoditi, dogodit će se. Franny je spakirala četkicu za zube i rezervnu majicu u ruksak pa ubacila Lewisa u kavez za mačku jer bila je to užasna noć za tako dalek let. Taksijem je otišla na postaju Penn i uhvatila prvi vlak do Bostona.

Vagon je bio prepun, Franny je morala stajati sve do New Havena, gdje je napokon ugrabila mjesto. Već su je tada obuzimali izuzetno snažni predosjećaji. Vjerojatno su to primijetili i ostali putnici; koliko god je u vlaku bila velika gužva, pokraj nje nije sjeo nitko.

Kada je stigla u Boston, pustila je Lewisa iz kaveza i on je uzletio prema nebu. Zaustavila se u trgovini ispred željezničkog kolodvora i kupila krafne s marmeladom, pa uzela taksi do bolnice. Sada je već znala da će je pitati u kakvom je odnosu s pacijentom. Rekla je da mu je sestra, pa su joj priopćili da je Hayu puklo slijepo crijevo. Njegov ga je cimer zatekao sklupčanog u fetalnom položaju, cvokotao je zubima  i  nije  mogao  govoriti,  pa  je  odmah nazvao hitnu pomoć. Sada se još ne može ništa reći, povjerila joj je sestra vodeći Franny hodnikom, boje se sepse, Haylin je još slab.

Nije bio sam u sobi, pa se Franny morala provući pokraj čovjeka u krevetu bližem vratima. Bio je izuzetno star, osjetila je da umire. Oko njega se stezala crna kružnica, malo po malo pokrivala ga je poput plašta. Franny je zastala i primila ga za ruku, a starac ju je zahvalno stisnuo. “Došla si me vidjeti?” pitao je. “Pozdraviti se sa mnom?”

“Naravno”, uvjeravala ga je Franny.

Haylin je drijemao, ali i u polusnu se sasvim razbudio i pridigao čim je začuo Frannyn glas. Bio je blijed i mnogo mršaviji nego prije. Lice mu je bilo tamno od neobrijane brade. Nakon što je smirila starca, Franny je prišla Haylinovu krevetu. Bacila je ruksak na pod i legla uz njega, pazeći da ne zakvači cjevčice priključene na njegovo tijelo. Obgrlila ga je rukama.

“Franny”, rekao je. “Došla si.” “Naravno”, rekla je.

“Uvijek smo bili suđeni jedno drugom”, rekao je Haylin.

Franny mu je ispričala kako je Lewis došao po nju. “Nikada mu se nisam stvarno sviđala”, rekla je, “Ti si mu uvijek bio draži.”

“Griješiš”, rekao je Haylin. “Lud je za tobom. Imam tvoju fotografiju na stolu, a on sjedne pred nju i zaljubljeno je gleda.” Hay se malo nasmijao, a onda uhvatio za trbuh od bola. Franny je sa sobom ponijela amulet. Zavezala je plavi konopčić natopljen lavandinim uljem Haylinu oko zapešća, a onda mu poljubila otvorenu ruku.

“Hoće li mi to vratiti tebe?” pitao je. “Od toga će ti biti bolje.”

Predala mu je vrećicu s krafnama, što je Haylinu izmamilo osmijeh. “Sjetila si se.”

“Naravno da jesam.”

Tada je Hay počeo hvaliti Cambridge, govoreći o tome koliko bi se Franny svidjele uske uličice i obala rijeke. Mogla bi pohađati koji kolegij na Radcliffeu. Uzeli bi stančić na Trgu Central. On je upisao dodatne predmete, namjeravao je diplomirati godinu prije, tako bi mogli više vremena provoditi zajedno. Prepustila se tim snovima o sreći, ali samo nakratko, dok nije bacila pogled kroz prozor. Gavran je bio na njegovu okviru i gledao ih nagnute glave. Znao je što je pomislila. Toliko se plašila prokletstva da nije željela dovoditi Haylina u opasnost. Franny se izvukla iz kreveta. Bilo je tako teško biti mu blizu. Natočila je Haylinu čašu vode.

“Franny”, rekao je. “Mi smo stvoreni jedno za drugo. Tvoj dolazak to dokazuje.”

Nije imala pojma što će sljedeće učiniti, treba li ostati ili otići.

“Ne možeš me sada ostaviti”, nastavio je Hay i možda bi mu i rekla da ga nikada neće napustiti, ali baš je tada u sobu ušla visoka plavokosa djevojka i razbila njihovu prisnost. Imala je dvadesetak godina i bila je zgodna, širokog osmijeha i obraza rumenih od hodanja pokraj rijeke Charles, na što se požalila čim je stigla. Njezina je glatka frizura bila savršeno uredna iako je dan bio vjetrovit. Nosila je kariranu suknju, plavi džemper od kašmira i šal oko vrata. I ona je u rukama imala vrećicu s krafnama.

“Smrzavam se!” objavila je djevojka. “Joj, bože moj, Hay, sinoć sam bila izvan sebe od brige.” Prišla je Haylinu. “Nisam stigla ni nazvati tvoje roditelje do jutros. Stižu večeras.” Skinula je šal. “Nisam mogla otići odavde dok me liječnici nisu uvjerili da si sto posto dobro.

“Jesam”, grubo je odgovorio ne skidajući pogled s Franny.

Djevojku je Hay toliko zaokupio da nije niti primijetila Franny, koja je stajala pokraj prozora u svojem neprikladnom crnom kaputu. “O, zdravo!” veselo je rekla djevojka. “Nisam te ni vidjela."

Lewis je kucnuo po prozorskom staklu, ali Franny je mislila na nešto drugo. Srce joj je tuklo. Pobijelila je kao kreda, na blijedom licu iskočile su njezine brojne pjege. “Zdravo”, rekla je. Glas joj je zapinjao od grozničavog bijesa.

Djevojka joj je prišla i ispružila ruku. “Ja sam Emily Flood.” Kada se našla tako blizu tog uljeza, Franny je pred oči iskočio niz prizora. “Ti si iz Connecticuta, išla si u privatnu školu za djevojke i sada si Hayeva cimerica.”

“Ma daj! Kako si sve to pogodila! Nisam mu službena cimerica, ali kako sam kod njega svake noći, valjda jesam! I dobro je što jesam. Tko bi inače pozvao hitnu? Hay je pravi stoik. On bi se tamo samo tresao i nikome ne bi spomenuo slijepo crijevo.”

“Ah”, rekla je Franny. “Ti si ga spasila.” “Franny.” Haylin je sada osjećao pravu bol.

Emily je pogledala Haya, a zatim Franny. “Ti si Franny? Toliko sam čula o tebi. O tome koliko si sjajna.”

“Pa, nisam. Zapravo sam glupa.” Franny je krenula po ruksak koji je bacila na pod kada se uvukla u krevet pokraj Haylina. “A ostala sam dulje nego što sam trebala.”

Hay se podigao iz kreveta i uhvatio za bok, posrnuo naprijed i zamalo prevrnuo stalak s infuzijom. Emily ga je uhvatila i uspravila, ali na nju nitko nije obraćao pozornost.

“Franny, nemoj otići”, rekao je Hay. “Stvari su se promijenile. Nije te bilo dvije godine.”

Usudio joj se obratiti, iako je Emily Flood stajala pokraj njega. Ako joj se ta zgodna Hayova cimerica opet obrati, ne odgovara za svoje postupke.

“I bolje da je tako”, rekla je Franny. “Ja se nisam upisala na fakultet. Ne bih ti mogla biti cimerica.”

Krenula je prema vratima, prošavši pokraj čovjeka koji je umirao. Plašt ga je sada gotovo cijelog okružio, ali kada je Franny zastala i dodirnula mu čelo, promrmljao je zahvalu. Zadržala se dok nije preminuo; dogodilo se brzo, kao uzdah. Onda je izišla, iako ju je Hay dozivao. Trčala je cijelim putem do željezničke postaje, osjećajući kako joj srce skače u grudima. Emily. Njegova cimerica. Pa, što je očekivala? Sama ga je potjerala. Rekla mu da ode i ne osvrće se.

U vlaku je Franny kipjela od bijesa i boli. Na postaji Penn najkraćim se putem probila kroz gužvu i po mraku krenula pješke kući. Te su joj noći suze bile tako crne da su na plahtama ostale mrlje. Nije se presvukla iz odjeće koju je nosila dok je bila u krevetu pokraj Haylina. Na njoj se zadržao njegov miris. Ujutro je izišla u vrt.

Jet je kroz kuhinjski prozor ugledala sestru. Izišla je i ona pa su zajedno sjele na stražnje stepenice. Počeo je padati snijeg, ali sestre su ostale na svojim mjestima.

“Našao je drugu”, rekla je Franny. “Nikada neće postojati neka druga.”

“Pa, tamo je. Zove se Emily. Cimerica mu je.” “Samo zato što si mu ti rekla da ode.”

“Bilo kako bilo, ona je ta koja je s njim.” Ah, kako užasno. Franny je zaplakala. Bila je užasnuta. Brzo je prekrila lice rukama. “Pustila sam ga, sada pripada drugoj. Bolje za njega da je tako.”

“Možeš ga voljeti, ako želiš”, rekla je Jet Franny. Ožiljak na njezinu licu rascvao se na hladnoći i poprimio ljubičastu boju. “Dovraga s prokletstvom. Ne moraš učiniti iste greške kao ostale žene iz obitelji.”

“Zašto bih ja bila drukčija?” “Ti ćeš nadmudriti kletvu.”

“Malo vjerojatno”, tužno je rekla Franny.

“Hoćeš”, bila je uporna Jet. Nije trebala biti vidovita da bi to znala. “Samo čekaj.”

 

***