***

 

Jet je jednom mjesečno odlazila u Massachusetts. Nije o tome govorila nikome u kući, ali znali su. Ponekad bi joj Franny pripremila sendvič i ostavila ga na kuhinjskom stolu. Od krastavaca, uz poneki kolačić i zelenu jabuku. Vincent joj je često ostavljao gotovinu za autobus. Bila im je zahvalna, ali nikada im ne bi rekla što namjerava učiniti. Tako je rano ujutro posljednje nedjelje u mjesecu samo krenula. Kada je stigla u gradić, do groblja se odvezla lokalnim taksijem, noseći kao i uvijek sunovrate, bez obzira na godišnje doba. Svi su znali tko je, ali ipak su prema njoj bili ljubazni. U proljeće bi do groblja pješačila i cvijeće brala usput, ono poljsko, mlječnobijele boje.

Isabelle se ne bi uvrijedila kada je Jet ne bi posjetila, iako je jednom ili dva puta vidjela svoju nećaku kako prolazi gradom. Posebno jednom, kada je krenula prema knjižnici i ugledala Jet pred kućom Willardovih. To je možda bio dobar znak, možda i nije. Samo vrijeme može dati odgovor. Kuća Willardovih bila je bijela, sa zelenim prozorskim kapcima, starija od dvjesto godina, imala je prostran vrt koji nikada nije vratio slavu iz dana prije nego što je velečasni bacio sol, kada je u njega ušla April Owens, namjeravajući ubrati neku od ruža velikih poput tanjura. Sada su grmovi ruža bili goli, smežuranog lišća. Rasli su samo sunovrati, Jet se iznenadila kada ih je ugledala stotine.

Bilo je tamo i jedno stablo jabuke koje joj je Levi spominjao. Pričao joj je koliko se volio penjati na njega i brati hrskave plodove sorte McIntosh, ali sada je kora stabla nalikovala koži i bila crna, a grane su bile skvrčene i bez lišća. Godinama nije bilo plodova na njemu.

Jet se naslonila na bijelu ogradu i gledala prema prozoru na katu, gdje je bila Levijeva soba, a onda je iz kuće izišao velečasni. Iznio je smeće, ali ju je ugledao i zaustavio se. Gledali su se pod svjetlom zalazećeg sunca.

“Rado bih vidjela njegovu sobu”, rekla je Jet.

Velečasni se više nije bavio crkvenim poslovima. Niti bilo kojim drugim. Nije zalijevao niti plijevio vrt. Oluci oko kuće bili su oronuli, krov je trebalo popraviti. Na trijemu su se nalazile dvije stolice za ljuljanje, ali on u njima nije nikada sjedio. Nije želio da ga susjedi ili prolaznici vide, pozdravljaju ga ili pitaju kako je. Pogledao je mladu Owensicu, njezinu tamnu kosu i ozbiljno blijedo lice  s  ožiljkom  na  obrazu,  te  joj  mahnuo  da  priđe.  Nije  znao   što namjerava niti je uopće razmišljao, samo ju je gledao kako ulazi u dvorište i penje se uz stepenice trijema.

“Stvarno mi je stalo”, rekla je. “Hvala vam.”

Slijedila je velečasnog u kuću i uz stepenice. Tepisi su bili bež boje, zidovi bijeli, ali požutjeli. Osjećao se miris sredstva protiv moljaca i svježe pripremljene kave. Nijedno svjetlo nije bilo upaljeno. Velečasni nije volio trošiti novac na struju, osim toga, sasvim je dobro vidio sve do mrklog mraka. Onda bi otišao u krevet. Ili sjedio uz prozor i gledao u dvorište, kao da će uspjeti vidjeti prošlost. Njegova je supruga umrla stvarno mlada, od raka, možda je tada sve krenulo nizbrdo. Bio je strog prema sinu, bojao se nesreća, ali činilo mu se da ih je sam donio sebi i svima oko sebe.

“Pazi kako hodaš”, čuo je sebe kako govori jer stepenice su bile strme.

Kada je ušao, velečasni je upalio svjetiljku. Jet je željela vidjeti Levijevu sobu od prvog dana kada su se sreli. Kad god su sjedili u parku, on ju je opisivao do najsitnijih pojedinosti. Plavi prekrivač na krevetu, pokali koje je dobio kao plivač, fotografija majke i oca s izleta pokraj jezera. Zidne tapete bile su prugaste, bijelo-plave, tepih od tvida. Jet je sada stajala na pragu. Zatvori li oči, ugledat će ga kako sjedi na krevetu i smiješi joj se, s knjigom poezije u ruci. Oči su joj se napunile vrelim suzama.

“Voljeni ne mogu umrijeti jer ljubav je besmrtna”, rekla je Jet, citirajući Emily Dickinson.

Kada je otvorila oči, velečasni je bio pokraj nje, i plakao je. Stajali su zajedno dok se svjetlo nije promijenilo i obojilo pod plavim trakama.

Nakon nekog vremena Jet je krenula za njim u prizemlje. Otvorio je vrata pred njom, pa su izišli u vrt pun sunovrata. Sve je drugo bilo crno. Čak i zemlja.

“Mogu te odvesti na autobus”, rekao je velečasni. “Nije potrebno, volim hodati.”

Kimnuo je glavom. I on je volio hodati.

“Možeš svratiti idući put kad dođeš”, rekao je. Kada ga je zbunjeno pogledala, dodao je: “Znam da si ovdje jednom mjesečno. Viđam te na groblju, ali ne želim te uznemiravati. Znam da želiš biti sama s njim.”

 

***

 

Jet je stajala na pločniku i gledala ga kako se penje natrag na trijem. Svjetiljka u Levijevoj sobi ostala je upaljena, sjajila je žutim svjetlom. Jet je mahnula i onda se okrenula. Uputila se na dugačku šetnju do autobusne postaje. Voljela je prolaziti kroz grad, posebno u sumrak. To što je njezina obitelj dulje od tri stotine godina boravila u gradu i hodala istim putem kao ona, sada joj je pružalo utjehu. Kada sljedeći put dođe, neće više nositi crnu haljinu, previše toplu za to doba godine. Doći će ranije, da joj ostane više vremena, jer već dugo se nije osjećala kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta.

Temperatura je prešla 30 Celzijevih stupnjeva već 28. lipnja 1969., bilo je neočekivano vruće za to doba godine. Iz New Yorka je isparavalo, kao da se toplina diže iz same njegove jezgre. Na Ulici Christopher, između Četvrte zapadne ulice i Waverlyja, bio je Stonewall, nekadašnja štala, a sada restoran, usijan iznutra. U njemu zarobljena vrućina morala je negdje izbiti.

Organizirani kriminal vodio ga je kao klub za homoseksualce i ništa u njemu nije bilo zakonito. Nije imao dozvolu za točenje pića, pokvarenim se policajcima plaćalo mito da ga puštaju na miru. Oni su to povremeno radili, povremeno baš i ne, usprkos dobivenom novcu. Događale su se racije, pa su posjetitelji, među kojima je bilo transvestita, prerušenih i novopečenih homoseksualaca i beskućnika, dobivali batine, bili maltretirani, izbacivani na ulicu, vezivani lisičinama i zatvarani, suočavajući se s pravnim sustavom koji im nije davao nikakva prava.

Te je noći Vincent šetao psa i naletio na gomilu koja se svake minute povećavala. Mogao je krenuti drugim smjerom, ali njemu se išlo baš tuda. Poslije se pitao je li znao što se zbiva i želio se uvjeriti tko je i komu pripada. Obično nije obraćao pozornost ni na koga dok bi noću šetao psa, pa ne bi primijetio ni okupljene ljude, kojih je nakon surovih uhićenja bilo sve više, ali policija je okružila cijelo područje.

Osmorica policajaca koji su tukli goste bili su zatočeni unutra, a kada im je stiglo pojačanje, počeli su neredi. Rulja se branila bacajući kante za smeće i cigle. Vincent je samo gledao, skamenjen. Kada je shvatio razmjere događaja, pravog ustanka onih koji su tražili pravo da budu ono što jesu, nije se mogao ni pomaknuti. Budi ono što jesi, govorila mu je teta. Je li to bio pravi on, čovjek koji se plaši pokazati tko je? Kukavica? U tom je trenutku prezirao samoga sebe.

“Zašto ne učiniš nešto?” netko je viknuo.

Jedan od klinaca beskućnika iz Christopher Parka dobivao je batine, a on je pokušavao zaštititi lice rukama. Prije nego što je stigao razmisliti, Vincent je odgurnuo policajca. Koncentrirao se i doletjela je kiša kamenja, rastjeravši nekolicinu policajaca. Kada se klinac šepajući povukao, jedan se policajac bacio na Vincenta. Vincent je pao i udario licem o beton. Harry je lajao kao lud i sigurno bi napao svakoga tko bi mu se pokušao približiti, ali Vincent se pribrao, podigao na noge i pozvao psa. Potrčali su niz Četvrtu zapadnu ulicu, presjekavši preko kolnika, između automobila. Vincent je krvario iz rane na lijevoj strani glave.

Na Aveniji Greenwich pustio je psa u dvorište kuće na broju 44, a onda produžio na hitnu pomoć u bolnici St. Vincent. U iduća četiri dana, koliko će trajati neredi, u njoj će završiti još mnogi ranjeni. Vincent je imao potres mozga i trebalo ga je šivati, a prilikom pada je iskrenuo i , ruku. Za njega su zadužili jednog mladog liječnika.

“Što ste si to napravili”, pitao ga je krakati stažist.

Kada je podigao pogled, Vincent je ugledao Haylina Walkera, u bijeloj kuti, sa zabrinutim izrazom na licu.

“Vani su neredi, doktore Walker. Nisam to sam sebi napravio.”

Haylin ga je tada prepoznao. “Ti!” Zagrlio ga je tako srdačno da se Vincent trznuo od bola.

“Jesi li siguran da si liječnik?” pitao je Vincent. Hay se osmjehnuo. Još je imao onaj prirodni osmijeh petnaestogodišnjaka.

“Prilično siguran. Upravo sam dobio mjesto u Beth Israelu.”19

Znao je dobro šivati rane, a kako ga je tog dana čekalo još mnogo pacijenata, radio je neobično brzo. “Evo. Nećeš biti unakažen. Kakav gadan dan.” Uhvatio se pravljenja udlage. “Mogao bi neko vrijeme imati problema s tom rukom.”

“Imao sam sreće. Vani je kaos.”

Vidjelo se da mu je neugodno, ali Hay je progutao ponos i pitao: “Kako je Franny?”

“Zašto pitaš, nakon što si je pustio da ode?”

Hay je pogledao Vincenta, a onda na trenutak sjeo pred njega na nosila. “Ispadne li išta onako kako mi hoćemo?”

Vincent je ustao i prepustio Haylina novim pacijentima. “Praviš se pametan?” rekao je Vincent prije nego što je otišao. “Ako nekog voliš, ne smiješ gubiti vrijeme.”

 

***

 

Kada se vratio kući, Franny je natjerala Vincenta da legne u krevet i stavila mu led na glavu.

“Bio sam na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme”, objasnio je Vincent, ali te mu se noći nešto dogodilo i zapravo se više nije osjećao kao da je sam na svijetu. Bio je dio nečega većeg od samog sebe. Ipak, htio je poštedjeti Williama. “Nemoj ga zvati”, rekao je Franny. “U Sag Harboru je, kod obitelji. Ne želim ga zabrinuti.”

Ali William je bio vidovit, znao je da nešto ne valja. Onda je na vijestima na svim programima vidio nerede. Stigao je idućeg jutra, vozeći očev džip, koji je ostavio nasred ulice i dojurio lupati na vrata. Franny ga je pustila unutra, gdje se ushodao po dnevnom boravku dok mu je ona pričala što se dogodilo. Već se proklinjao što i sam nije sudjelovao u svemu.

Popeo se na kat i pokucao na Vincentova vrata. Kada nije bilo odgovora, rekao je: “Ne prihvaćam ne kao odgovor.”

Vincent je otvorio vrata, izgledajući užasno. William ga je zagrlio, a onda se odmaknuo da ga bolje pogleda. “Odlazimo iz grada”, rekao je. 

19 Bolnički centar u Bostonu, povezan sa sveučilištem Harvard.

Našao je Vincentov kovčeg i počeo ga puniti.

“Čemu odlazak?” rekao je Vincent. “Ne možemo pobjeći od onoga sto smo. “Naravno da ne možemo. I ne želimo.”

Vincent se nasmijao, ali slagao se s time. “Naravno.”

“Drago mi je što tako misliš, Vincente. Jer ja sasvim sigurno ne želim biti netko drugi i ne želim poricati ništa. Vodim te nekome tko je to morao raditi cijeli život.”

“Tko je to?” pitao je Vincent.

William je otvorio vrata spavaće sobe. Bilo je vrijeme za odlazak. “Moj otac."

Otišli su u gradić Sag Harbor, gdje se već stotinama godina nalazila kuća Williamove obitelji. Bio je to ljetnikovac, oronulo drveno zdanje s velikim trijemovima koji su gledali na mirno more i obalu otoka Shelter. Kuća je bila na osami i imala je grijanje. Williamov je otac sada u njoj boravio cijelu godinu. Bio je visok i William mu je u mnogočemu bio nalik, primijetio je Vincent, ne samo izgledom nego i mirnoćom koja je krila strasno srce.

“William bi veslao na otok po oluji samo da se uvjeri je li to moguće. Jednom je krenuo po uraganu, iako sam ga upozoravao da to ne radi. Nikada nije ustuknuo.“ Williamov ih je otac čekao na daljem kraju velikog zelenog travnjaka. Zagrlio je Williama, a onda i Vincenta, izuzetno sretan zbog njihova društva. “Moj je sin uvijek bio hrabar, to je jasno svima koji ga poznaju. Na tome sam mu uvijek zavidio jer ja nisam takav.”

Prešli su preko travnjaka pa se spustili stazicom pokraj malenog groblja, u kojem su oduvijek pokapani Grantovi, počevši s Everett Rejoice Grant, koja je umrla 1695. godine. Grantovi su pazili na obitelj. William je bio jedino dijete, ali to su nadoknađivali mnogi rođaci i prijatelji. Williamova je majka imala stan u New Yorku i u njemu stalno boravila, ali dolazila je provesti Dan zahvalnosti s obitelji, iako je živjela sasvim odvojeno od supruga.

Dan je bio vedar, blistav i divan, u zraku se osjećala sol, ruže penjačice su cvale. Groblje je bilo okupano suncem.

Alan Grant je sada bio u mirovini, nakon što je u okružnom tužiteljstvu Manhattana proveo skoro trideset godina. Dok je William odrastao, otac je kući uvijek dolazio kasno, ponekad ne prije devet ili deset sati, nakon čega bi se još dugo bavio papirima s posla, raširenim po kuhinjskome stolu. Toliko bi se zadubio u njih da je često zaboravljao na obitelj. Međutim, ti su dani davno prošli. Danas je svojim gostima poslužio ručak na trijemu s pogledom na more. Kamenice, salatu i bijelo vino. Na sredini stola bile su ruže, u mutnoj bijeloj vazi na bijelom čipkanom podmetaču koji je pripadao Williamovoj praprabaki.

“Čujem da ste sudjelovali u neredima”, rekao je gospodin Grant. “Moj je dragi sin uvijek mislio kako može savladati sve što mu se nađe na putu i ja se tome divim. Moramo se boriti protiv fanatizma u svim oblicima jer ono što uništava ovo društvo su predrasude.”

“Tako govori javni tužitelj”, rekao je William, očito ponosan na oca.

“Ponosan sam i na vas”, rekao je gospodin Grant i nazdravio Vincentu.

Vincent je bio zbunjen. “Na mene? Ja nisam napravio ništa. Samo sam upao u gužvu i dobio po nosu.”

“Bilo je tu još nečeg. Ponosim se time što ste iskreni oko toga tko ste.” “Pa, tako je tek odnedavno, vjerujte mi.”

“Imam dobre razloge da vam vjerujem, posebno zato što ste s mojim sinom. On zna prepoznati istinu.”

Nakon ručka Vincent i William prošetali su uz obalu. Plaža je bila stjenovita, prekrivena malim kamenjem obraslim mahovinom, vidljivim za oseke. Na moru je bila plava čaplja nalik Edgaru, punjenoj ptici iz izloga prodavaonice. Čaplje život provode s istim mužjakom, pa je Vincent pomislio kako je to dobar znak, a još je bolji bio to što se, izgleda, svidio gospodinu Grantu.

“Moj je otac mislio da mora kriti to što je homoseksualac. Majka je znala, naravno, sve su se dogovorili, ali na poslu i u društvu nije mogao dopustiti da itko sazna. Vjerojatno bi izgubio posao ili bi ga ucjenjivali, što mu se jednom ili dva puta dogodilo. Tako se nije dalo živjeti, to ga je uništilo. I sve nas, ali posebno njega. Voljeli smo ga, ali on je sebe prezirao, što je ponekad dovodilo do problema.”

Vincent je ispričao priču koju je čuo od tete, o rođakinji Maggie, koja je poricala ono što je bila, da bi se pretvorila u kunića. “Tvom se ocu to očito nije dogodilo.”

“Nije. I uz sve nas, uspijevao je voditi svoj zaseban život. Nije on kunić. On je lisica.”

Obojica su se nasmijali.

“Pa, i ti si”, rekao je Vincent.

“On me naučio što se smije i što ne smije, a imam sreće što živim u današnje vrijeme, s tobom. Daleko je od savršenog, ali ne moramo prolaziti sve ono što je morao otac. On je bio taj koji je odlazio veslati, ako baš moraš znati, ne ja, i ponekad sam se plašio da se neće vratiti. Da će samo produžiti dok ne stigne negdje gdje može biti sretan. Ili sretniji. Uzimao je najgore slučajeve, ubojstva i silovanja, jer želio je na svoj način promijeniti svijet, ali i zbog potrebe za borbom, koju  nije  mogao  voditi  za  sebe.  To  je  jedna  od stvari koje su me prve privukle tebi. Borac si.”

“Jesam li?” rekao je Vincent.

“Vidjet ćeš. Kada bude vrijeme. Borit ćeš se za život kakav želiš."

Nakon što su neko vrijeme hodali, zaustavili su se pokraj bazena nastalog povlačenjem mora i skinuli cipele, a onda, kao da im je to obojici istodobno palo na pamet, skinuli i sve drugo sa sebe i pojurili u vodu. Vrisnuli su, jer bila je hladna kao led. Vincent je bio živ, življi nego što je ikada mislio da će biti. Zaronio je i sve je postalo zeleno. Um mu je bio bistar i hladan. Srce mu je udaralo u grudima. Bio je ispod površine, ali znao je  da  se  ne  može  utopiti. Ipak, William je ispružio  ruku  i  uhvatio  ga,  a  onda  povukao  izvan dosega plime.

“Poludio si”, rekao je William. “Dolje je jaka struja.” “Za nas to ne važi.”

Vincent je obgrlio Williama. Usudio se pomisliti kako je konačno istinski sretan. Pogledao je otok Shelter. Osjetio je potrebu zaplivati prema njemu, pokušati nešto nemoguće, jer sve što je ikada napravio izgledalo mu je sebično i nikakvo.

“Važniji si mi od svega drugog”, rekao mu je William.

Vincent je odmahnuo glavom. “Imaš previše dobro mišljenje o meni.” “Točno znam tko si”, odgovorio je William. “Kao što sam oduvijek znao za oca. I volio ga, ne usprkos tome, nego zbog toga, onako kako volim tebe, zbog toga tko si.”

 

***